Pjesnik Tomislav Domovic me je, uz niz drugih znacajnih poeta, pocastio pominjanjem u jos jednoj odlicnoj, a potresnoj pjesmi. Pa da mu uzvratim istom mjerom, i to pjesmom “Crtani film” koja se atmosferom i motivom na cudan nacin “naslanja” na ovu njegovu dolje. Izgleda da smo obojica “autsajderi – i to po sopstvenom izboru:
Crtani film
Kad me, pred zoru,
ujede bešika,
svi moji spokojno hrču
dok hodnikom odjekuju
moji skokovi.
Plitki,
na jednoj nožici.
Smiješni i puni mana –
ne samo u taj pozni čas.
Kao u onog ranjenog zeke,
s riđim,
brkatim lovcem za vratom.
Samo čekam da mi,
iza leđa,
odjekne sačmarica.
Goran Sarić (Iz rukopisne zbirke “Eho tudjeg bola”)