Uvod

 

Kad su mi doktori rekli da noga mora otići, nijednog trena nisam slutio da bih o tome mogao voditi nekakav dnevnik. Prirodno, jer sam imao mnogo prečih briga. Tek kasnije, dok su me u bolnici pripremali za taj, kako jedna poznanica nedavno reče: poduhvat, na to me je nagovorio Ćaza, čovjek neodoljivog osmjeha i nepopravljivog entuzijazma. “Moraš to uraditi,” rekao mi je, “zbog sebe, ali i zbog svih drugih koji bi se mogli naći u sličnim govnima.”

I eto. Pokazalo se da je vođenje dnevnika u ovakvim okolnostima dvostruko korisna rabota. Jer, em se kao pisac, baveći se intenzivno tekstom, ne misliš o glupostima koje ti se motaju po glavi, em izbacuješ iz sebe frustracije i strahove, samorazumljive u ovakvim situacijama. Dotak’o sam dno života, kao što reče onaj sjajni kafanski pjevač. Uostalom, slična “terapija” me je izvukla i početkom devedesetih, kad sam devedesetih skoro pune dvije godine proveo u s vana opkoljenom, a iznutra izjedanom Konjicu. Te doživljaje građanina G. opisao sam ranije, u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma”.

I kad sam, izlaskom iz bolnice, već bio namjerio da prestanem s pravljenjem bolesničkih zapisa, od toga me je odgovorio stari prijatelj, glavni i odgovorni za pogovor u “Tri hefte do neba”: “Jesi li lud? Pravi izazov tek počinje!”

Čovjek bio u pravu. Ustajanje, padanje, padanje i ustajanje, likovanje i očaj, hrabrenje i tetošenje…

Borba. Sastavni dio života.

Zbog svega gore navedenog, jasno je da ovu knjigu posvećujem upravo njima dvojici: Ćazi, i Profesoru Žutom.

Na primjedbama i sugestijama hvala prvim čitaocima Dnevnika: Maji, Žani, Gogi, Elmiru i Čarliju.

 

 

Samo se zdravi ljudi boje smrti.

Grit Op de Bek (Griet Op de Beeck)

 

 

***

 

Poslije razgovora sa internistima, zaključujemo da je amputacija potkoljenice jedino rješenje.

Ostaje duboko urezana slika mladog doktora bujne, crne kose. Loknice mu titraju pred kao zift crnim očima. Gleda me direktno, prodorno, a u isti mah nekako suosjećajno. Drhte li mu ovo prsti dok sklanja pramen sa očiju? Je li mu i mrvu neugodno?

Poslije se k’o stoka najedem mafinsa (muffin), iako znam da će me od njih zaboljeti stomak. Moji me slikaju, i prijateljima šalju filmić: “Slavimo amputaciju noge!”

Budali vazda bajram!

 

***

 

Sutra je operacija. Cijeli dan mi se kunja. Presvlače mi posteljinu, peru me, paze i maze. Trude se. Dosta poziva, katkad malo zamornih, ali ne zanovjetam. Ostavio sam, izgleda, koju mrvu kruha za sobom.

Nema straha. Kad odluka padne, sve je, što bi rekao djed Savo, mnogo lašnje.

 

***

 

Izlazak iz narkoze je kao izron iz duboke, mutne vode. Sretan što si živ, dao bi neki znak, odazvao se udaljenim glasovima, ali ne ide. Kao na dnu bunara. Lakne ti tek kad shvatiš da su primjetili treperenje tvojih trepavica. I onda opet zaspiš, još dublje nego pod narkozom. Nazad u blaženi, vještački san.

 

***

 

Na stoliću knjiga Evauda Kifta (Ewoud Kieft): “Mein Kampf, zabranjena knjiga i privlačna snaga nacizma.” Pročitao stotinjak strana, pa ostavio. Jer, kad je čitaš, ne možeš se oteti utisku da je svijet stvarno bio, i ostao, lud. Pred spavanjem mi se svakojaka pitanja i crne misli motaju po glavi.

Otrijezni me, usred noći, mlada sestra Eveline, pomažući mi da se u krevetu – još ni koraka! – pokakim u veliku tutu koju ovdje zovu “po”.

Svako ima svoju borbu.

 

 

Rana boli i reži, ali mi najčešće uspijeva da ukrotim taj bol. Najgore je, kad se na kraju sjedenja na poi, moram okrenuti na stranu. Onda, u skali od jedan do deset, boli do jedanaest..

Ujutro, znoj potocima, ali u toku dana sve bolje. Osim mentalno. Svako malo zaplačem.

K’o pička.

 

***

 

Bolničarke mi rekle da kod hirurga urgiram da mi, ako ikako može, uradi potkoljeničnu amputaciju. Već u sali za operacije, pitam glavnog i odgovornog – korpulentnog muškarca pedesetih godina – može li mi ostaviti koljeno. On pogleda ranu, namrči vjeđe, i veli: “Žao mi je. Neće moći. Bojim se da bi se tada, i pored amputacije, žarište proširilio.”

Jedan, dva, tri… I utonem u san.

 

***

 

Sedam dana od operacije. Prvi put sâm u wc. Mali korak za čovječanstvo…

Samo da zbrišem od urinala i tute!

Popodne s najstarijim sinom dugo sjedio vani, u vrtu. Odjednom iza njegovih leđa ugledam malog, sivog zeca.

Dobar za gulaša, dere se Bosančeros u meni.

 

***

 

Jutros prvi put krišom mjerkao gaćice mlade sestrrice, jasno ocrtane pod pantalonama.

Dobro je. Živ sam.

Živ sam!

 

 

 

(odlomci iz knjige Tri hefte do neba, Buybook/MostArt, Sarajevo/Zagreb/Beograd, 2019.)