Nafiji i Muneveri Čatak

 

Bile su,

u mome gradu, nekada davno

sestre – bliznakinje.

Zvali smo ih

Čatakovice.

 

Oniske,

džepna izdanja,

ali uvijek navlas isto,

lijepo, sređene:

iste haljinice i bluzice,

šećer-cipelice,

iste frizurice,

i slatki mali klobuci.

 

Čak i kišoberi,

kad bi s neba kapalo,

posvema isti.

 

Sve tip-top!

 

 

Samo im se po licima,

mrvu munjenim,

vidjelo da nisu,

baš sasvim,

svoje.

 

Zato im se čaršija,

surovi zlobnik,

u lišca nevina,

povazdan smijala.

 

Davno ih, davno,

nisam vidio.

Ko zna gdje su,

i kako, sestrice,

u vrtlogu rata završile?

 

Jutros rano

bijesan na podle duše,

o njima nešto mislim,

pa dalje dumam:

puno je u mom,

i svakom drugom gradu,

čataka i čatakovica.

Samo što im se niko,

uglednima,

ne smije,

u brk i u šešir,

zlobno ceriti.

 

A bi, znam,

rado.

 

Takva je čaršija.