Jezero

 

 

Prvo veče po dolasku, Goga i Elmir na jednoj od terasica Herzegovina lodges prave sijelo. Među mnogim poznatim licima, neka se niko ne naljuti, izdvajam profesora Đemu Sokolovića, čiji je film sinoć ovdje gledalo puno Ognjište, te starog drugara Sandija iz Mostar Sevdah Reuniona. Njegova nas je gitara te večeri mnogo puta raznježila, a, bogami, katkad i naježila. Ili je to, ipak, sve „zbog lošeg vina“?

U jednom trenutku malo odlutam, i zraknem uvis, kroz krošnje. Noćas je mjesec nad Jezerom žut, i pomalo krnjav. Ovako, “pod gasom”, malo mi se ljulja i klati – k’o babin krnjatak!

Ili kao zreo, tek načet pipun.

 

***

 

Veče Željka Ivankovića. Pred (opet!) punim Ognjištem, moderator Enver Kazaz, prijatelj iz studentskih dana, biranim riječima govori o Željkovom obimnom i raznovrsnom djelu, posebno onom pjesničkom. I ja Željka, nipošto ne umanjujući njegov ostali rad, najviše volim kao poetu.

Odlično veče. Nipošto jedno od neobaveznih ljetnih ćaskanja na kakvoj terasici.

Poslije, u manjem društvu, dugo sjedimo i drvimo o svemu i svačemu. Najviše o politici. Ne, nije nam pokvarila veče. U krevete smo otišli lagani, čisti.

Ljepota Jezera ubija svaki otrov.

 

***

 

Svako jutro oko devet sati odlazimo na kafu kod Mujice. “Patkica” Goga, sa njenim “pačićima” Holandezima, već je u sedam bila tu, pa jutarnju obično srčemo sami nas dvoje. Kifla iz Zadruge, jutarnje “Oslobodjenje” (koje obično ni ne pogledam), dupli espreso, strme padine okolnih brda i čarobni mir Jezera. Raj na zemlji.

 

***

(Kako me je “preveslao” Predrag Lucić)

 

Vođenje književne večeri s čuvenim feralovcom spremao sam dobre dvije-tri sedmice. Čitao njegovu poeziju i intervjue, vadio citate, smišljao pitanja – sve u želji da napravimo pravu feštu od duše, kakvu ovaj ljudski i žurnalistički kolos svakako zaslužuje.

Ali, što ‘no kažu: džaba sam krečio. Predrag pokazao takvim pjevačem i recitatorom da mi je ostalo samo da mu plješćem i hvatam za stomak od smijeha!

Ognjište opet krcato. U nedostatku slobodih stolica, raja stoje i vani, izvan natkrivenog dijela, pa aplauz i smijeh dopiru i iz dubine, mraka.

Poslije se opet lijepo zakantalo. U neka doba krajičkom oka zraknem Predraga i njegovu Sandru. Sjede u uglu, pijuckaju, pomno slušaju, i ćućore. Predu. K’o mačići.

 

 

 

***

 

Raspitujem se za skori koncert Halida Bešlića u Mostaru. Sin mi je njegov fan, pa hoću da nam priuštim tu poslasticu.

Kad smo prije par dana išli za Blagaj, i kraj ceste vidjeli velike plakate s najavom koncerta za praznik, nisam uspio pročitati gdje će se ovaj održati.

Zato to pitam rodicu, koja od kraja rata živi u Mostaru. I, kao radi reda, dometnem: “Valjda na stadionu pod Bijelim brijegom?”

“Zar Halid da pjeva na stadionu Zrinjskog, i to za bajram? Gdje ti živiš”, pita me rodica. A ja ostadoh k’o posran.

 

 

 

***

 

Ali ima i druga, lijepa varijacija na istu temu.

 

Bajramsko jutro. Oko pola devet, kao i obično, polazim na kafu kod Mujice. Tu, iznad te kafanske terase, nalaze se ostaci stare kafane “Košuta”, koju je prije ovoga rata držao Zoran Mićević. Njegova žena Biljana bila je velika prijateljica s mojom ujnom. Mićević se, skupa sa ostalim Srbima, s tog mjesta povukao 1995. Ne znam je li tada svojom rukom, spalio “Košutu”, ili su to učinili “oslobodioci” ovoga kraja.

Mada njegove kafane odavno nema, još dugo smo govorili da idemo na kafu “kod Zorana”. Sad se to polako mijenja, pogotovo što je Mujica dobar momak i domaćin. Srdačan, vedar, mada mu je nagazna nekoliko godina nakon rata odnijela nogu.

Tiho je, svuda naokolo. Ni insana, ni hajvana. Na praznoj terasi novom gazdi čestitam praznik. Prima me sa smješkom. “Šta ćeš popit’ ”, pita, i vidjevši moj iznenađen pogled, brzo doda: “Znaš, dao sam konobarima slobodno. Da odu do rodbine.”

Naručujem, i sjedam za astal. Godi mi tišina. Kakvo more, kakvi bakrači!

Kad, eto ti Mujice, nosi naručeno. Ali i bajramsku baklavu. Pogolemu, “momačku”.

“Ovo ti je od mene.” I, kad je vidio da sam stišan i zamišljen, dodade: Samo uživaj!” I ponovo se vrati za sto u uglu.

Baš sam lijepo odšutio taj rajski mûk! Težak, pomalo opor, a sladak – k’o oni orasi u baklavi predamnom.

 

 

 

(Iz putopisne knjige “Rahat u Dokkumu”)