Iz Zemlje lala i kanala

Zove me rodica iz Konjica da mi čestita izlazak nove knjige – pomenuo sam je u uvodnoj pjesmi – i veli da je atmosfera u gradu, uprkos vrućini koja je opet rano počela da hara našim krajevima, u zadnje vrijeme vedra, svečana. Počinje Mundijal, svjetsko prvenstvo u fudbalu a nakon dugo vremena učestvuje i naša reprezentacija. Ljudi su, veli ona, nekako vedro napeti, puni iščekivanja.

Milo mi to čuti. Iako već odavno, još od raspada Jugoslavije, velika fudbalska takmičenjima ne pratim sa strašću koja je frcala iz mene dok sam bio sasvim mlad, sad mi je nekako drago da su ljudi u Bosni i Hercegovini opet puni pritajenog optimizma, pozitivnog iščekivanja. Zaslužio je to, mnijem, taj narod, nakon puno decenija velikih napetosti, odricanja, borbe sa sebičnim kravatašima u skupim, ničim zasluženim limuzinama.

Govori mi rodica da su se mnogi do juče udaljeni ljudi zribližili, pa ponegdje i izmirili. Čak se i u uzavrelom, i dan-danas oštro podijeljenom Mostaru – nekada kolijevci mostarluka i liskaluka, lokalnog zajedništva bez obzira na vjeru i naciju – Bošnjaci i Hrvati dogovaraju da skupa gledaju utakmice obaju reprezentacija, vatreno navijaju i za jedne i za druge. “Naše”.

Dok je slušam, padne mi na pamet zajednička izjava trojice BH-reprezentativaca – vidio je nekidan na Mreži – kako je atmosfera u ekipi sjajna, kako se lijepo druže i svi skupa imaju samo jedan cilj – da nas dostojno predstave na najvećoj svjetskoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Pa i ako je u propagandnoreklamne svrhe – sličnih spotova nesumnjivo imaju i druge reprezentativne vrste – za narod naoko razjedinjen, zbunjen i sluđen pokvarenim vođama to nipošto nije malo.

Poželimo “Zmajevima” svu sreću svijeta.

A kad se malo odmaknemo, na širem planu situacija oko predstojećeg svjetskog prvenstva nije nimalo ružičasta. Naprotiv. Ne bih se čudio da se “troglavi” SP – Amerika, Kanada, Meksiko – pretvori u pravi organizacijski haos. Jer, već sada, prije prvog sudijskog zvižduka, mnogi se snebivaju i kao čude brojnim incidentima: (pre)stroge, apsurdno detaljne kontrole igrača i trenera na aerodromima, nepuštanje mladog somalijskog sudije u zemlju, uskraćivanje ulaznica iranskim navijačima… Skandali! Ali zar je to uopšte iznenađenje?! Za mene ne. Šta je FIFA mislila kad je ovakvoj Americi dodijelila svjetsko prvenstvo? Jedan suludi diktator koji laže čim zine i koji u podne krši “obećanja” koja je jutros dao – zar ste mislili da se on neće miješati u organizaciju najveće svjetske fudbalske smotre? Pa to je njemu idealna šansa da još jednom, preko svojih “plavaca”, pokaže “efikasnost” svoje antiimigracijske politike.

(Možda ćete reći da je odluka o organizaciji Prvenstva donešena davno, još prije Trumpovog prvog mandata. Ne znam. Ali bi to za mene samo značilo da je FIFA, propustila puno prilika da preispita svoju odluku. Umjesto da to učini, ova opskurna, isključivo na profit usmjerena organizacija Donaldu Trumpu, u nedostatku nobelove, dodjeljuje nagradu za promicanje mira u svijetu. (Sic!)!

Vratimo se našoj “žabljoj”, to jest lokalnoj perspektivi. Malim, običnim ljudima. Onima za koje je fudbal, pored svih svakodnevnih briga, bio i ostao najljepša, no ipak sporedna stvar.

Umoran od kvazipatriotskih uzvika, pokliča iz Drugog svjetskog rata, petardi, dimnih bombi i mahnitog mahanja nacionalnim krpama, a još uvijek ljubitelj igre, dok rodica poletno opisuje atmosferu pred početak svjetskog prvenstva, ja se sjetim jednog detalja iz prvih godina sad već nadaleko poznatog, u međuvremenu međunarodnog malonogometnog turnira u mom rodnom gradu “Tri kornera penal”. Bilo je to, ako se ne varam, negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Utakmice su igrane – i koliko znam, još se igraju – na igralištu Društva za tjelesno vaspitanje (DTV) “Partizan”, Konjičanima poznatijem pod nazivom Partizanovo. Doista se igralo po onom starom “hklerovskom” pravilu: napraviš li tri kornera, protivnik dobija kazneni udarac.

Turnir se igra ljeti, pod reflektorima, a okuplja timove iz mnogih gradova Bosne i Hercegovine i tzv. Regije. Nekad je tu bilo veoma poznatih imena,  profesionalnih igrača iz, za današnje prilike, nepojmljivo jake jugoslovenske prve lige. Tada sam, sjećam se, prvi put uživao u majstorijama Semira Tucea, Kajtaza, Davora Jozića i nekih drugih nogometnih zvijezda.

Tih dana je cijeli grad živio za turnir. Na tribine malog igrališta kraj Neretve znalo se nakrcati više stotina, možda i cijela hiljada ljudi – više nego na većini današnjih prvoligaških utakmica!

Pored onih sa zvučnim imenima, najpopularnije su bile ekipe konjičkih kvartova i poznatih kafića, čije su gazde nerijetko znale i  sponzorirati svoje ekipe. Nisu to bili veliki novci, više za dresove i koju turu pića nakon tekme. A ako se dobro plasiraš ili, dajbože, pobjediš na turniru – kao vrhunac slavlja na ražnju se okrene janjac. Kud ćeš većeg rahatluka?!

Od lokalnih ekipa jedna od boljih uvijek je bila ona iz očevog rodnog sela Borci. Sačinjavali su je jaki, kršni momci, među kojima bi se uvijek našao neko ko te je znao, žargonskim jezikom rečeno, “okrenuti na maramici”.

No, bilo je i puno smijeha. Još pamtim jedan detalj vezan za ekipu kvarta sa lijeve strane Neretve koji se uvijek kolokvijalno nazivao Prkanj. Ta stara konjička četvrt je oduvijek – pa i u doba kad je Konjic puno više nego danas bio multietnički grad – uglavnom naseljena muslimanskim, to jest bošnjačkim stanovništvom.

Ekipa Prkanja je u to doba bila jedna od najpopularnijih na turniru. Nisu bili loši, a s njima je uvijek bilo neke šale, šege i cirkusa. Tako se i dan-danas dobro sjećam da su jedared svoju ekipu nazvali “Šeici”, i na otvaranju turnira se pojavili na traljama noseći njihovog “trenera” obučenog poput pravog beduina!

Možete zamisliti kakav je urnebes tada nastao u publici! Ljudi su umirali od smijeha! I nikom nije padalo na pamet da tome dade neku političku konotaciju, još manje da to shvati kao provokaciju. Jer to našim “Prkanjcima”, siguran sam, nije bilo ni na kraj pameti.

Bila su to neka druga vremena. Tada ljudi nisu zazirali jedni od drugih. Tada je fudbal bio samo igra. I baš kao takav – mnogo više od igre.

To je bio naš mundijal.

 Goran Sarić

Neretva (Dan mrtvih)

Oktobar.

Ž. se javlja

sa Musale, gdje,

jedni uz druge

počivaju moji i njeni:

“Užgala svijeće,

očistila grobe,

zapalila im cigar,

i zemlju okadila

s par kapi rakije.”

I slike, još

od sunca vrele, mi šalje:

blistave humke,

buketi cvijeća,

pokraj – gomila korova.

Sve počišćeno!

A ljetos bješe drugačije:

ni puta ni stazice,

trnje i gloginje,

trava i drač do pâsa!

Tada, onako lohotan,

klonuh kraj kapije,

na rub grobljanske česme.

I  dugo zurih u nebo,

ćupriju,

rijeku u dolini.

Vodu koja teče,

bistra, mirna,

neposlušna,

i smije se

našoj prolaznosti.

Zeleni svoj jezik

vječito nam plàzi.

Oluja

Katkad grane takvo jutro, kad te

prva zraka stane milovati: gorka kafa,

ljutkast dim, mali sto u vrtu i makovi

s netom rastvorenim čaškama:

Rojevi pčela naokolo. U ostalom

svuda je tiho. Tek katkad pljusne voda

iz lavora. To komšinka, jedra, umiva

prašnu avliju i pritom teško uzdiše.

Opet je loše spavala! Guckam nezaslađenu tečnost,

guštam keksić sa okusom meda: jesu li ga to sad,

predame, zujavice istresle? Na mirnome dvoru zvonu se

na vratima nadam, koverti, pečatu, pismu starinskome.

Ni sam ne znam otkud. Ali izdaleka. Ma opet,

svaka vijest mrčak pomjeri krhku slagalicu.

Ta slika jutros je baš oštra, kao u bronzi livena.

Stoga je bolje ovako, u zúju, šušnju, njihanju

latica rascvalih tihovati. Bolje, bolje tako. Kėti.

Miruj. Čekaj. Eno vidi, u daljini mrači se nebo.

Goran Sarić

Koleginica – poetesa i prevodilac – Milena Rudež mi je poslala izvrsnu pjesmu naše poznate i priznate pjesnikinje Bisere Alikadić. Zadovoljstvo mi je objaviti je na mom sajtu:

Vjera vjeru potjera
Dotjera je do zida plača

Do isukanog mača
I do poplava suza običnih

građana bezgrješnih
kao stabla u beharu

kao mravi na lešini
mrtve ptice.

Bisera Alikadić

Svenu

Stari je žarko želio tu kućicu. Prethodno smo,

na njegovoj očevini, on i ja – više ja,

jer njemu srce već tad je štekalo – posadili

tridesetak voćkica: šljiva, kajsija, trešanja,

dvije oskoruše, orah. Potom digosmo, po njegovom,

šupu za alat, koja se brzo pretvorila u kućicu. Kockica,

slatka. U nju su on i mati jednoga dana

ugurali sto, stolice, široki kauč, peć na drva

i kredenčić. Voda iz šahta i struja kablom, poklon

od komšije. Kilovat viška. U njoj su, pred rat,

s unukom prespavali jednu jedinu noć. Potom

je uslijedio bal vampira, a onda prvo  njegova,

pa potom majčina brza, nenadna smrt. Sad,

na istom tom, već dugo praznom mjestu,

moja krv, ondašnji unuk, podiže kućicu. Staklo

i drvo, paneli, zrak i valovi svjetla. Bombonica.

Čovjek nije uvijek sizif, slamka međ’ vihorima, niti

od šibice drvce. Ne možeš ga vazda prelomiti. Istorija,

po navadi stroga, nije baš uvijek (m)učiteljica života.

Goran Sarić

Četvrti je maj. Dan holandskog sjećanja na žrtve

Svih ratova. Svake godine ista zategnuta lica,

Ista iz naftalina izvučena svečana odijela, tašne,

Mašne i kamene face. Poneki predsmrtni starac,

Dična bakica u invalidskim kolicima. To oni su jaki,

Kao od gorja odvaljeni – sad drijemaju na svježem

Proljetnom suncu, sa brdom odličja na grudima,

nemaju pojma šta se tu dešava. Predstava teče:

Tu su i kralj, njegova, samo tog jutra nenasmijana

Kraljica, tu guzonje i ratnici sa tri kila ulaštenog metala

Na napuhanim prsima. Tihi žamor, himna, pa tišina. Mûk

Koji bi da se sjeti, do u beskraj vremena, sjeća

onih mladih života, topovskog mesa koje je

Za besramnu slobodu ovih “uglednika” palo,

i još će zacijelo posvuda padati. Jer svijet je

tako skrojen. A sutra: business as usual! Iste

šuplje priče, huškanja i bezočne laži. Narod u neku laž,

Krvavu bajku mora vjerovati. O tome je već i Slijepac Homer,

Sve plačući, pjevao A kad dođu vijesti iz Gaze, Avganistana,

Irana? Barem to prosta je stvar: ispričaće im našu,

jedinu pravu priču!

*Napisano 4. maja 2026, na holandski Dan sjećanja na žrtve svih ratova u kojima su učestvovali, i u njima bili ranjavani i ginuli Holanđani. A 5. Maj je ovdje de Bevrijdingsdag, Dan oslobođenja. Prim. aut.

Goran Sarić

Tambu kao da sam poznavao cijeli život. Ipak, ne mogu reći da smo bili pravi prijatelji. Ali dragi poznanici – to svakako da.

Ne znak kako je uopšte počeo dolaziti u vikendicu kod mojih “staraca” i tetke Đike na Boračko jezero, ali izgleda da je između njih odmah “kliknulo”. Ja sam tada bio puber, u najboljem slučaju – momčić s jedva vidljivim paperjem ispod nosa, pa bih se uvijek kad bi Tamba kod nas došao osjećao nekako skrajnut, možda čak i  suvišan. Ali brzo me je prošao taj neugodan osjećaj. Domalo sam i ja stasao, pa smo se, uprkos razlici u godinama – koja je u mladosti puno važnija nego u zrelim godinama – nas dvojica lijepo združili, tim više što Tamba tih davnih godina bješe “bacio oko” na tetkinu kći a moju rodicu, lijepu Beograđanku. I ona je tih godina ljeta provodila s nama. Njegove napore da privuče pažnju beogradske djevojke nisam primijetio samo ja, nego i ostali iz našeg društva. No, dobri Tamba od povremenog zentanja u rodičinom pravcu nikad nije mrdnuo ni koraka dalje. Tako su, na koncu, i njih dvoje postali prijatelji.

Osim kao njen rođak, Tambi sam ja u to vrijeme bio važan i kao rodičin pratilac: kad bismo išli na igranku – na Boračkom su osamdesetih godina ljeti ponekad bile čak dvije terase sa živom muzikom, plus diskoklub! – ili u neki od izviđačkih kampova, na logorsku vatru, rodica bi, djevojče tek propupalo, u mom društvu smjela ostati duže nego obično.

Pa ipak, kao mađi, ali i kao sin njegovih prijatelja, ja sam za Tambića – kako ga je zvala moja mati – zauvijek ostao “Natin i Remin sin”.

Inače, rodom Mostarac, Irfan Herak – samo su rijetki znali njegovo puno ime i prezime – se toliko orodio s konjičkom čaršijom da ga, koliko znam, niko, ali baš niko nije smatrao mostarskom liskom.

Da mlađim čitaocima i ovo pojasnim: u godinama kad smo se intenzivno družili, Boračko jezero – mada, srećom, nikad hiperturistički kraj – je bilo poznato i omiljeno odredište ljudima iz cijele Jugoslavije. Svi smo, pa i naš Tamba, jedva čekali kraj školske godine da se zaputimo taj dvadeset i jedan kilometar uskom cestom uzbrdo, pa malo ravno, pa nizbrdo, u naš mali raj. A bilo nas je odsvakle: iz Sarajeva, Mostara, Zagreba, Beograda, Novog Sada… Iz ove perspektive, iz sadašnjeg doba djeljenja i međusobne nesnošljivosti: nikad više takvog rahatluka!

Bio je naš Tamba po mnogo čemu neobičan lik. U našem malom mjestu je, koliko se sjećam, bio jedan od prvih malih poduzetnika. Još krajem sedamdesetih je na izlazu iz Grada prema Sarajevu držao kafanicu (kafa, čaj, sokovi) u tada vrlo popularnom “Lovačkom rogu”. Tu se, uz bezalkoholna pića i dobru muziku s gramofona i kaseofona znalo baš lijepo, ugodno ćakulati.

Poslije te “epizode” Tamba je pokraj Druge osnovne škole, otvorio mali kiosk-sendvičaru. Tu su djeca na pauzama mogla kupiti hrenovke, sendviče, sok… No, ni to nije dugo trajalo. Želja za promjenom i nemiran duh mog su drugara uvijek gonili dalje.

Za ovo posljednje slovo bi bila neoprostiva greška kad ovdje ne bih spomenuo i Tambinu respektabilnu muzičku prošlost. Stariji Konjičani ga se sigurno sjećaju kao gitatiste i pjevača prvog značajnog konjičkog benda Travelling band. Tu su još bili braća Pehar, Žarko i Mladen i Mehmed Mutabdžija Meca. Tako će Tamba ostati zapisan i u bogatom muzičkom istorijatu grada na Neretvi.

Naš kontakt se malo razvodnio kad sam se, sredinom osamdesetih, oženio. Doduše, išao sam ja i tada ljeti na Boračko jezero, ali sa dragocjenim “prtljagom” od dva tek prohodala klinca koji su zahtjevali i, naravno, dobijali, svu našu – ženinu, moju – pažnju i ljubav. No, svo to vrijeme neki kontakt je ipak postojao.

Poslije je došla apokalipsa devedesetih. Ne znam gdje je Tamba bio tih godina, ali sumnjam da je bio u ratu. Jednostavno, ima ljudi uz koje nikako ne ide ta prljava rabota. Vjerovatno je boravio u Zagrebu, gdje se tih godina i oženio. Supruga mu je, koliko sam čuo, bila liječnica. I taj brak su kasnije, na žalost, pojeli skakavci.

Ponovo smo se počeli povremeno viđati dvijehiljaditih, kad bih ljeti s porodicom došao na odmor u zavičaj. Njega bi odnekud iz daleka u Konjic dopuhao ja l’ južni, ja l’ sjeverni  vjetar, pa bi se katkad sreli. (Dosta godina proveo je, navodno, u Saudijskoj Arabiji, baveći se nekim, meni nepoznatim, biznisom.) Redovnije smo kontaktirali porukicama, u kojima se uvijek rado sjećao Jezera, mojih roditelja, a ponekad pitao i za rodicu.

Pri kraju ono najvažnije: Tambu smo svi, baš svi voljeli. Ne znam ni jednog čovjeka koji je o njemu ikad rekao nešto loše. Jedina mana – ako je to mana – mu je bila što bi ponekad volio malo da pretjeruje, čak i da ga sukne. (Izraz poznat vremešnijim Konjičanima.) Danas bi se otmjeno reklo: zaobiđe istinu. Ali to nikad nije bilo iz zle namjere, iz koristi, ili bilo čega sličnog. Tamba je katkad, naprosto, stvarnost – kao puku činjenicu – prilagođavao zakonima (svog) pripovijedanja. Pjesnik bi rekao: služio se hiperbolama. I to tako vješto i uvjerljivo da ga u tom njegovom “meandriranju”, koliko ja znam, nikad niko nije prekinuo a kamoli mu protivrječio. O tome, na kraju ove tužne priče, govori i slijedeća moja pjesma, koja bi već za desetak dana trebala izaći u knjizi “Kao da zidu govorim” u sarajevskom Buybooku. Napisana je možda i godinu dana prije njegove smrti. Ponešto je tu, u odnosu na Tambu, promijenjeno, nešto uveličano – valjda se i pjesnik smije služiti hiperbolama?! – a jedan detalj, onaj o zmijama, kombinovan je s budućom pričom o jednom drugom mom drugaru. Ali suština je tu. I ona je za onog kome je posvećena iz dobra nastala. Nemoj da neko pomisli da u ovim recima ima i trun zle namjere! Moje srce zna da sam ih pisao s toplinom i simpatijom za druga koji je zauvijek otišao. A ako se ponekom i učini drugačije – do njega, ili do nje, je! Svaki redak ovog teksta, svaki njegov stih je, nadam se – barem bih tako htio – dostojan čiste duše Tambine.

Adio, stari druže!

Mamba

Za I. H.

Zvali su ga Mamba:

volio je zmije,

i, brate,

slatko volio lagat’.

Svi smo to znali,

ali niko ga, nigda,

prekidao nije:

nije u sebi imao hilne,

a med mu slatki

curio s usama.

Uz rat otiš’o vani.

Ta mu velika laž

sa urlanjem i sa pucanjem,

valjda, bila preveć.

Zadnji put kad mi se javio

rekao je: “Evo, samo još

da odradim ovaj posao

u Danskoj.

Zamolili su me.

Još par stotina kuća

po mojoj – novoj – tehnologiji,

i eto me opet u domaju.”

Juče čujem da je u staračkom domu,

Sobu mu platila sestra,

da ne umre na ulici, sam,

pod tankom dekom mraza.

Iz zbirke pjesama „Kao da zidu govorim“, Sarajevo, Buybook 2026.

*Za sve eventualne ketačnosti ili nepotpune informacije kriv je samo i isključivo autor teksta.

Goran Sarić

Kralj i Donald Trump : ima li granica ljudskoj ludosti?

Otkad živim ovdje – ima tome više od trideset ljeta – a vjerovatno još od kraja šezdesetih, u Holandiji traju vatrene diskosije o (bes)korisnosti kraljevske kuće. Jer, nije li taj “institut”, sjaj i raskoš plemićke krvi, davno pregazilo vrijeme? Kakve oni veze imaju sa životom ogromne većine običnih ljudi?

“Fanovi” Oranje “kraljevića”, sa svoje strane, poručuju da se radi o staroj, divljenja vrijednoj tradiciji koja je kao takva neraskidivo vezana za ovdašnje kulturno naslijeđe. Osim toga, vele oni, od kraljevske kuće Holandija itekako ima koristi. Nije li majka aktuelnog holandskog kralja, (bivša) kraljica Beatrix, u svoje vrijeme jedna od najmoćnijih i najbogatijih žena svijeta, svojim šarmom i smislom za poslovanje ovoj zemlji priskrbila čitav niz veoma lukrativnih poslova širom svijeta?

Bilo kako bilo, jedno vrijeme je popularnost kraljevske kuće bila na vrlo niskim granama, da bi se podigla ženidbom sadašnjega kralja za argentinsku ljepoticu Maximu Zorreguietu. Ova inteligentna žena je njenim urođenim šarmom i spontanošću naprečac osvojila simpatije svekolike holandske javnosti.

I to je, uz nekoliko manjih padova, ostalo sve donedavno, dok nije u javnost puštena vijest da kralj i kraljica Zemlje lala i kanala uskoro odlaze u trodnevnu posjetu američkom predsjedniku Donaldu J. Trumpu.

Iako, već dugo se znalo da je do te posjete naprosto moralo doći. Trumpa je lani, za vrijeme NATO-vog sastanka na vrhu u Den Hagu, kraljevski par ugostio baš onako kraljevski. Tada su kralj i kraljica zaista učinili sve da udovolje nepredvidivom i hurljivom Trumpu. Čak mu je, što je svojevrstan presedan, omogućeno da objeduje i spava u kraljevskoj palati u Den Bošu.

Od tad je prošlo skoro godinu dana. Trumpova ionako upitna popularnost se za to vrijeme survala do apsolutne nule, i s njim se – osim političara sluganjskih režima – sastaju samo oni koji moraju. Upućeni tvrde da se radi upravo o tome: do ovog susreta je naprosto moralo doći. Očaran ljubaznošću domaćina Trump je lani, na odlasku iz Den Haga, pozvao kraljevski par u Vašington. A odbijanje takvog poziva je u diplomatskim odnosima nezamislivo. Nije li Holandija, uz Veliku Britaniju, uprkos suludom predsjedniku najposlušniji američki “poslušnik” u Evropi?

I mada su ponovo – doduše ne masovno – u progresivnim krugovima izbili protesti, potpisivane peticije protiv posjete političaru koji je, između ostalog, “aminovao” genocid u Gazi, kidnapovao predsjednika Madura, sa zločincem Netanjahuom napao Iran… ništa se tu nije dalo popraviti. Po cijenu još jednog pada ugleda Oranje kuće u izvjesnim krugovima se moralo letjeti preko okeana.

I evo ih, na vjestima gledam kako u limuzinama stižu na plato ispred Bijele kuće. Rukovanje dvojice muškaraca nije onako dugo i srdačno kao u Den Bošu, ali ima osmjeha. Obojica nastoje odglumiti prijateljstvo. Kraljeva usputna opaska o ljepoti tulipana u vrtu Bijele kuće nastoji da pojača taj utisak. Kratko poziranje za sedmu silu. A onda ulazak u sigurnost debelih zidova.

Sad, kad je sve prošlo i poznati nam skoro svi detalji, mora se priznati da se i Donald Trump, za njegove pojmove, potrudio da dostojno dočeka visoke gostec iz Zemlje lala i kanala. Spavanjem u čuvenoj Lincoln Bedroom im je učinjena velika i rijetka čast, kakvu je od Holanđana posljednji put još početkom milenijuma doživio onovremeni šef NATO-a Jaap de Hoop Scheffer.

No, večera kod Trumpovih je bila mnogo manje spektakularna od one denbošovske: na meniju bjehu supa od špinata i riba (list iz Sjevernog mora s porilukom i šparogama) i ledeni kolač. To se ni uz najbolju volju ne može nazvati gozbom. Mnogi su se plašili da će na meniju biti Trumpu omiljeni hamburger i pomfrit.

Tako se kod nas dočekuju gosti u škrtim gospodskim familijama.

Uz relativno “mršavu” večeru je vezan još jedan, pomalo neugodan, detalj. Naime, kraljevskoj pratnji je bio i aktuelni holandski premijer Rob Jetten. On je prisustvovao večeri, ali je nakon nje zamoljen da napusti prostoriju. Da li je to možda zbog toga što je upravo Jetten prije dvije godine, kao vođa partije D66, Trumpa nazvao “ženomrscem” koji “otvoreno flertuje sa diktatorima”? Zna se da je Trump zlica i velio zlopamtilo. Kako god, onima koji znaju za tu “uvertiru” bilo je neugodno gledati “srdačno” rukovanje Trumpa i Jettena pred Bijelom kućom”.

Jetten je po izlasku sa večere okupljenoj sedmoj sili ustvrdio da je kralj ćaskao sa predsjednikom, dok je on bio zadužen za načinjanje teških tema: Gaza, Island, Venecuela, Iran…

Neka mu bude. Ostaje činjenica da tu njegovu “hrabrost” za Trumpovom “bogatom” trpezom kasnije niko nije potvrdio. Ko s đavolom tikve sadi…

Da se, pri kraju, vratimo na uzroke ovdašnjeg protivljenja ovoj kraljevoj posjeti. Da bismo sagledali širi kontekst i implikacije “prijateljskog” kontakta sa bezobzirnim moćnicima, citirajmo završni dio teksta prof. dr. Envera Kazaza “Luđaci preuzimaju sistem – slom liberalne demokratije“, objavljenog na sajtu Prometej.ba. U našem burnom vremenu svaki gest visoko pozicioniranih ljudi – uz svo uvažavanje diplomatskih ograničenja – je prokleto važan. Sve se pamti i bilježi, pa i ovaj kraljev posjet svjetskom kabadahiji broj jedan, nedvojbenom kandidatu za fiktivnu Nobelovu nagradu za rat:

“[…] vratimo se naslovu teksta. Zašto u njemu stoji ta odrednica luđaci? Pa, ponajprije zbog Trampa, mada za njim ne zaostaju ni druge autoritarne kreature. Trampove izjave su prepune kontradicija, čak sulude, međusobno suprotne, ispunjene lažima i često potpuno glupe. Njegovi potezi su iracionalni, a njihova nepredvidivost pokazuje da ne postoji neka ozbiljna strategija iza njih. Kolokvijalno rečeno, prije podne govori jedno, poslijepodne drugo, dok laprda gluposti smjera nešto treće, ubija vlastite građane, mrzi migrante i imigrante, ucjenjuje zemlje, otvoreno ponižava tuđe lidere, kao npr. onog jadnog slugu, saudijskog princa itd. Sve to pokazuje da čovjek koji je podržavao Netanjuha u genocidu nad Palestincima i prije koji dan prijetio Iranu novim ratnim zločinima, nakon onih koje je već izveo – ne može pojmiti realnost. Otud i dolazi do mnogobrojnih rekacija američkih kongresmena koji traže da se Kongres SAD-a pozove na dvadeset i peti ustavni amandman i Trampa proglasi mentalno nesposobnim za obavljanje predsjedničke dužnosti.” […] “Propali projekat liberalne demokratije izrodio je luđake koji su spremni ići izvan svake moguće granice razuma.”

 No, ima li u našem bolesnom uopšte dobu  granica ljudskoj ludosti?

Goran Sarić

O ovome bih morala nešto napisati, pomislila je, gledajući bolničku čistačicu kako vadi praznu crnu plastičnu vrećicu iz kante za otpatke i stavlja novu. Pogledala je na zidni sat. Prazne ih skoro svaka 3 sata.

Lijepo vrijeme. Imala je sreću da dobije krevet do prozora. Pacijent do vrata morao se dobro pridignuti iz kreveta da bi gvirnuo napolje. A kad se ona malo pridigne, kroz prozor na sedmom spratu vidi sivu četvorinu parkirališta i rijetku šumicu u daljini.

U ovo doba dana, kasno je popodne, pred kraj posjeta, malo je ljudi i auta. Tek katkad neko prođe između praznih mjesta za parkiranje, obično s praznom kesom u ruci. Brzo otključa vrata, sjeda za volan i odjuri. Kao da ga neko goni.

Prošao joj je prvi šok. A u prvi mah je, priznaje, bila skroz zatečena. Tà muž ju je ovdje doveo samo da joj očiste i dezinficiraju ranu od “čira” na preponi Taj mali vrag je nije davao mira zadnje dvije-tri sedmice, a jutro se napokon sâm otvorio, prilikom tuširanja. Iz njega je onda izašla masa guste, žućkaste tečnosti, pomiješane sa sukrvicom. Bol se istog trenutka smanjila, da bi za pola sata sasvim iščezla. Zato je, izlazeći iz kupatila, s olakšanjem pomislila da će posjeta hirurgu, ugovorena prije otvaranja kvržice, biti rutinska stvar.

No, kad joj je, nakon kraćeg čekanja u lijepo uređenoj čekaonici na hirurškom odjelu Rijnstate ziekenhuis u gradiću na jugoistoku Holandije, hirurg skinuo flaster sa rane, odmah mu je, po izrazu  lica, vidjela da tu nešto “ne štima”. Prvo je dugo zagledao malu, još malo crvenu i nabreklu izraslinu na njenoj preponi. Onda je, s naočarima na nosu, dugo čeprkao po ranici: širio je i otvarao, istiskao preostalu sluzotinu. Stisnula je zube i malo se pridigla na ambulantnom krevetu. Ne, nije mogla da vidi šta se dolje dešava. Nemoćna, svom se težinom se opet zavalila u krevet. Valjda će biti u redu, pomislila je.

Nakon izvjesnog vremena, doktor ustade sa stoličice i reče: “Sačekajte, sad ću ja.” To je izgovorio brzo – jedva ga je razumjela – i istim tempom izjurio iz ordinacije.

Pogledala je muža, koji je još uvijek sjedio za stolom. Nasmješio joj se. Učinilo joj se da odvraća pogled od ranice. Osjetljiv na krv, isti otac. A on nekako nespretno, teškom mukom ustade sa stolice. Kao da ne zna šta mu je činiti. Priđe, uze je za ruku. I dalje su šutjeli. Ćsjetila je potrebu da se stisne uz njega. Ali ko zna kako bi on to protumačio?

U to se otvoriše vrata i u sobu se vrati hirurg, ovoga puta u pratnji nekog sijedog čovjeka, takođe u liječničkoj odori. Sad su obojica stalaa stala proučavati zadebljanje na njenoj preponi.

“Koliko dugo ovo imate?”

“Dvije, možda tri sedmice.”

Hirurg je pipkao preponu iznad i ispod krvžice. Pod prstima mu osjeti da je i taj dio malo otvrdnuo. Sad joj je oprezno prepipavao i drugu preponu, upoređujući je, valjda, s onom na kojom se nalazilo zadebljanje.

“A da vas možda nije mačka ogrebla?”

“Nije”, iznenađeno je odgovorila.

Okrenuo se prema mlađem kolegi, koji se sad kao kobac nadvio nad njima i, i on, pažljivo proučavao zadebljanje. Učini joj se da se zabrinuto zgledaju. Potom brzo promrmlja nešto što opet nije uspjela razumjeti. Na to stariji reče: “Da. U to ne može biti nikakve sumnje.” Njen muž je i dalje sjedio tu, kraj uzglavlja, milujući joj znojem orošene prste.

Doktori su se pozdravili i ovaj drugi izađe iz prostorije. Sad ih je opet bilo troje. Ovaj brzomrmljavi, ona i muž.

“Modete se obući. Sad će doći sestra da vam uzme krv i uzorak s krvžice, pa možete u sobu. Sutra ćemo nastaviti pretrage.”

Oni se zbunjeno zgledaše.

“Šta, zar ostajem ovdje?!”

Pitanje joj je naprosto “pobjeglo” sa usana. Doktor se prenu, podiže glavu kao da je prvi put vidi, i reče:

“Da. Oprostite. Znate, mislimo da se ovdje radi ili o nekoj sasvim rijetkoj infekciji, ili… ili …”

Nemoćno je raširio ruke. I nije dovršio rečenicu.

Tako se u tili čas, nakon što joj je bolničarka  još malo “čeprkala” po kvržici, našla ovdje gdje sad leži: na sedmom spratu bolnice, na odjelu za hitne slučajeve.

Čim je došla na odjel, izmjerili su joj pritisak, oslušnuli rad srca, uzeli krv i priključili je na infuziju (jer tako antibiotici direktno dospjevaju u krv i brže djeluju protiv bakterija). Strpali je u krevet. On je odmah otišao kući, da joj donese pidžamu i stvari za ličnu higijenu.

Domalo dođe glavna medicinska sestra da je upita o eventualnim alergijama, ograničenjima u vezi s jelom. Tutnula joj je u ruku meni sa, u njenoj domovini, za bolnice nezamislivo dugim spiskom. “Zaokružite šta Vam se jede za sutrašnji ručak”, rekla je, uz obavezni smiješak na usnama.

Tek tada je shvatila zašto je zdravsteno osiguranje ovdje toliko skupo. Do bolnice je teško doći, kućni ljekar čini sve da ne ne uputi do specijaliste, ali kad prođeš taj “filter”…

Uzvrpoljila se. Mora do vecea. Ustade, i onako bosonoga,  gurajući gvozdenu šipku sa infuzijom uzase, krenu do toaleta.

Što li ga još nema, nervozno pomisli, i, ljuta na samu sebe, ugrize se za donju usnu. Nema on krila. Treba sići, platiti parking, pa tek onda otići do kuće, po stvari: pidžama, papuče, penjoar, četkica i kaladont, iPod i nešto novina “za prvu ruku”. Osim toga, i njemu treba vremena da se pribere. Glupačo, misliš samo na sebe! Opet se, ovaj put namjerno, ugrize za usnu.

U sobi su bila svega tri ležaja. Lijevo, gledano od vrata, samo njen krevet. Onaj na desnoj strani bio je prazan, a na drugom se upravo budila sjeda žena kratke, sijede kose iz čijih je grudi dolazilo čudno pištanje.

Žena se napokon trgnu iz drijemeža, teškom mukom uspravi u krevetu i, vidjevši da je pacijentica preko puta pomno promatra, kratko predstavi:

“Dobar dan. Ja sam Marijke.”

Zdenka sporo izgovori svoje ime. I okrenu pogled ka prozoru. Nije joj se dalo čavrljati. Ionako je ovdje pala “iz aviona”! Njoj ovdje nije mjesto. Ovo ipak mora da je greška.

A ova prekoputa? Dovoljno je bilo da joj čuje onaj pisak iz pluća.

Te noći se često budila. Ne, začudo, nije bila odveć nemirna. Smirila se, čak imala osjećaj da bi možda mogla i malo dremnuti. Plastičnu cjevčicu s infuzijom – s druge strane vezanu za onu prokletu šipku – je napokon namjestila da joj ne smeta. Ali, taman kad bi se malo opustila, iz drijemeža bi je trgnuo kašalj. Teški, duboki hropac, “iz peta”. Činilo se da se Marijkina pluća raspadaju. Zagušena, cimerka bi nakon nekoliko uzastopnih napada ustajala i odlazila u toalet. A možda joj je bilo i malo neugodno.

Neće ova dugo, pomisli, i okrenu na drugu stranu. Mutno svjetlo neonki sa praznog parkirališta crtalo je čudne pruge na zidu iznad njenog kreveta.

Nije imala pojma koje je doba noći kad su u sobu doveli novu pacijenticu. Probudili su je kotrljanje točkova i brzi, uzbuđeni glasovi koji pričaju na njoj nepoznatom jeziku. Za pokretnim krevetom je ušlo nekoliko ljudi. Žamor različitih jezika. Kao da se svađaju.

Oprezno se okrenula prema vratima i zaškiljila. Nije željela da primijete da je budna. Nisu se prepirali. Oniski brko je stajao pokraj kreveta i nešto živo objašnjavao ženi koja je, pokrivena dekom, sjedila u postelji. Ova ga šutke gleda, s nekim blagim osmijehom na licu, svako malo stavljajući ruku na usta. A kad joj se smijeh napokon oteo i poput ranjene ptičice pobjegao sa usana,  najednom je počela da kašlje, stenje i hripa, još jače od Marijke.

Bože, gdje li sam ovo dospjela, pomisli Zdenka, i opet se okrenu prema prozoru.

Najednom se sjeti komšije Toma, starog socijaliste. Koliko ima da je umro? Dvije, tri godine? I on je sigurno ležao u nekoj od ovih soba, isto se ovako budeći iz košmarnih snova. Nije mu bilo ni šezdeset. Šofer, čitav život na točkovima. A otišao u prijevremenu penziju da bi napokon  više bio sa ženom. Nije im se posrećilo. Rak pluća. Možda od azbesta, i krovnih ploča koje je često prevozio, rekli mu doktori. Zadnje mjesece je proveo kući, odbijajući da nastavi sa hemoterapijom. “Ionako je sve gotovo”, rekao joj je kad ga je s mužem posjetila u bolnici, na istom ovom spratu.  “Ovdje, na sedmom, leže najteži slučajevi. Kažu da je to zato da budeš bliže sedmomnebu. Ali ti znaš da ja u ‘nebo’ ne vjerujem.”

Još je stigao i da se našali, tužno se Zdenka nasmiješi i napokon utonu u krhak san.

Goran Sarić

Umorih se od sjedenja i zurenja u ekran. Katalogizacija knjiga – već četvrt vijeka moj posao u Holandiji – nije toliko težak, koliko je zahtjevan posao. To je ono što se ovdje zove fijn werk, fini posao. Važne su sitnice. Detalji. U pripremi nekog naslova za online katalog treba biti vrlo pažljiv. Svako pogrešno slovo u naslovu knjige, pogrešno otipkano autorovo ime ili godina izdanja, i gotovo je s korisnikovim traganjem za određenim naslovom. A to, na koncu, znači da vi niste dobro odradili svoj posao.

Ustajem da malo promalo prošetam. Vani tipično holandsko vrijeme: kiša, vjetar, hladnjikavo… Ovdje za takve vremenske (ne)prilike imaju specifičan izraz: waterkoud (vodenohladno). Ne vjerujem da sličan postoji u drugim jezicima.

Zato silazim u tunel, prolaz koji ispod ceste i zgrade obližnje gimnazije vodi do ogromnog depoa u kome su smještene naše prastare, vrijedne knjige, novine i časopisi, arhiva katoličkog dokumentacijskog centra… Odatle se knjige ingenioznim sistemom transporta, u velikim korpama na šinama automatski dopremaju na drugu stranu, do mjesta gdje ih korisnik može podići. (U taj sistem je univerzitet prije izvjesnog vremena uložio silne pare.)

Sad me, pri ulasku u tunel, čeka veliko iznenađenje: nigdje korpi, nigdje pod njima šina! Samo, na mjestu gdje su se samo prije nekoliko dana nalazili, otužni blijedi tragovi. A tek kad sam pokušao ući u prostor sa do juče punim policama: put mi priječe desetine kontejnera za papir. Šta je sad pa ovo?

Vratim se i upitam kolege o čemu se radi. Oni mi objasne da je upravo u toku velika operacija pražnjenja depoa. Naime, suočen s drastičnim mjerama štednje, Univerzitet je bio prinuđen da prostor depoa iznajmi nekoj komercijalnoj firmi i tako zaradi veliki, za goli opstanak prijeko potreban novac.

A šta će biti sa knjigama i časopisima? To samo nebo i uprava zna(ju).

Biblioteka u kojoj sam zaposlen dio je velikog holandskog univerziteta koji ima više hiljada studenata i nekoliko stotina zaposlenih. Razumije se da oni za nastavu koriste puno knjiga. Sve one prvo moraju proći kroz naš P-odjel, onaj za klasična papirna izdanja. Tu ih moje kolege i ja kataloški obradimo i stavimo na online katalog univerziteta. Tek tada one postaju dostupne našim krisnicima.

Kad sam počeo raditi, ovdje nas je bilo čitavo tuce, i to samo na odjelu za obradu “pravih” knjiga. Uvijek je bilo dosta posla, a najviše koncem godine, kad su se morali isprazniti budžeti. Tada su se police s novim knjigama skoro slamale pod teretom.

I ne samo brzina obrade, vrlo važan je bio i kvalitet naših uradaka. Naš P-odjel je spadao u jedan od najvrsnijih u Holandiji. Kad bi iza nekog naslova u interbibliotečkoj razmjeni stajalo naše ime to je bio znak da drugi tu obično nemaju šta popravljati.

No, zadnjih nekoliko godina stvari su se drastično promijenile. Jedan od uzroka tome je, svakako, u današnje vrijeme uobičajena digitalizacija tiskanih izdanja. Sve više knjiga na univerzitet dolazi u e-izdanju, a za njih su zadužene kolege sa drugog odjela.

Međutim, mnogi fakulteti: medicina, pravo, jezici… još uvijek preferiraju fizička izdanja. Stoga je i za nas donedavno još bilo dovoljno posla.

Prava katastrofa došla je s ratom u Ukrajini. Tada je, zbog pomoći napadnutoj zemlji, prvo postepeno i neupadljivo, a onda sve otvorenije, počelo drastično “rezanje” budžeta u “neprofitabilnim” djelatnostima. Prvo je na udar došla kultura, a onda i visoko školstvo, zdravstvo, socijalna zaštita. Paradoksalno,  upravo one oblasti po kojima je niskozemska donedavno bila hvaljena u cijelome svijetu. Kultura je čak, pod “dirigentskom palicom” premijera Mark Ruttea i njegovih neoliberalističkih “klonova”, u jednom trenutku proglašena “ljevičarskim hobijem”.

Sudbinu našeg univerziteta dijele i mnoge druge ugledne ustanove. “Glavu iznad vode” – holandski izraz kad se neko nađe u finansijskim poteškoćama – jedva drže i mnogi muzeji, pozorišta, umjetničke galerije…

Elem, nakon Rutteove floskule da se “moramo pripremati za najgore”, “čistiti skloništa, kupovati šibice i gaznjače”, situacija je definitivno otišla u honduras. Ona je, zapravo, označila smjerno pristajanje holandskih političara na Trumpovih 5% izdvajanja iz BNP-a (bruto nacionalni prihod) za naoružanje. Oružje koje, naravno, kupujemo kod “miroljubivog” Ujka Donalda.

Promovisanjem Ruttea na poziciju šefa NATO-saveza situacija se za “neprofitabilne” djelatnosti još više pogoršala. Ovaj vješti, elokventni manipulator je zacijelo jedan od najupornijih branitelja interesa pomahnitalog šefa Bijele kuća, ma kakve gluposti i laži ovaj nesuđeni “nobelovac” izjavljivao.

(Letak kojim nas Mark Rutte plaši novim ratom)

Tako je, eto, nekoć velika i važna, moja aleksandrijska biblioteka spala na niske grane. Nove knjige nam stižu “na kapaljku”, a obrađujemo ih, od nekadašnjih dvanaest, samo nas troje: jedan iskusni kolega, mlađa koleginica i ja. S tim što ja još od Nove godine – nekad našeg “najgušćeg” perioda – sve rjeđe odlazim na univerzitet. Nema knjiga, pa nema ni posla. Uostalom, i ono moje dvoje kolega, u nedostatku papirnih izdanja, se često “sudaraju guzicama”.

Ali u odnosu na njih ja imam dvije važne prednosti. Prva je ta što u sklopu univerziteta  imamo Instituut voor Oosters christendom (IvOC), Institut za pravoslavlje. Tamošnje kolege dobijaju dosta poklon-knjiga iz Rusije, Bugarske, Grčke, pa čak i iz Srbije. Te knjige su najvećim dijelom na ćirilici, nema ih ni u jednom zapadnjačkom katalogu. A ko li je, još od prvog osnovne, ćirilicu usvojio kao drugo “maternje” pismo?!

Druga prednost? Potpisnik ovog teksta, bude li sreće, narednog ljeta odlazi u penziju. Gdje će se, napokon, do mile volje moći baviti njemu omiljenim “ljevičarskim hobijima”. A Mark Rutte neka pali gaznjače i čisti mračna skloništa koliko mu volja!

Goran Sarić