Arabeska

 

Daanu, na svim svjetovima

 

 

Učini joj se da čuje zvonce na ulaznim vratima, a onda shvati da zvuk dolazi tu, sa noćnog stočića. Prenu se, upali stonu lampu, i posegnu za mobilnim. Mora da je…

“Halo, Zdenka, ti si?”

“Ne, Mehmed ovdje. Izgleda da je počelo. Možeš li, molim te, odmah doći ovamo? Došao bih ja do tebe, ali moram ostati kraj nje. Nema ko. A trudovi…”

“Nema frke,” prekinu ga Mira. “Naravno. Eto odma’, samo da se obučem.”

Znači, krenulo je.

Mora ustati, a glava k’o cocin bubanj! Sinoć su baš zaglavili. Noć svetog Nikole. Jurnjava oko kuće, potraga za Crnim Petrom, gomila poklona, raspakivanje, smijeh, piće… Bilo je dobro iza ponoći kad su se razišli.

Pogleda na vekericu. (Relikvija iz studentskih dana, uporno ju je odbijala zamijeniti novom, digitalnom budilicom.) Pola pet. Mrkli mrak. Ovaj kraj nje i dalje spava. Nakon onolikog vina i rakije – ne bi ga ni top probudio!

S mukom se izvuče iz postelje, bosim stopalima napipa papuče – laminat hladan kao led – ustade, odgega do vrata i sa čiviluka skide kućni ogrtač. Brrrr!

Pred špiglom. K’o vještica! Raščupana kosa, podočnjaci, koža poput iscijeđenog limuna, tu i tamo tamne fleke na obrazima. Staračke pjege, već. “Jebaji ga,” uzdahnu, i pođe prema kabini za tuširanje. Onda najednom stade, okrenu se i odvrnu slavinu na lavabou. Ako je tako kako Meša kaže, mora se brzo obući i odmah u auto. Jeste da on zna biti paničar, ali šta ako se stvarno pred njim počne porađati?

 

Nije prošlo ni desetak minuta a već je bila u autu. Sad još samo da se motor malo zagrije i odledi prednje staklo. Naježi se. I od hladnoće, ali i od onoga što je čeka. Hoće li Zdenka moć’ sama do auta, ili će je morati nositi, na ovoj klizavici? I šta da kaže njihovim klincima, ako se probude – to jest, ako već nisu budna? Uplašiće se, sigurno. Još su mali da shvate frku i cirkus koji odrasli prave oko rađanja.

Mira, zapravo nikad nije znala sa djecom. Koliko god se trudila, s njima je uvijek izgledala nekako ukočena. Nisu pomagali ni pokloni koje je katkad kupovala djeci neke od prijateljica. Sa strane je izgledalo kao da im ih daje nekako usput, a ne od srca. I to ju je onda žderalo.

Nije imala pojma zašto je tome tako. Valjda što ih sama nije mogla imati. To je, u njenom društvu, golema falinka. Još je imala sreću da to njenom mužu nije bilo važno! Ono njegovo dvoje iz prvog braka, već momčić i djevojka, su mu bili sasvim dovoljni. Nije mu padalo na pamet da, kako je govorio, “pod stare dane” (a tek prešao četrdesetu), mrlja s pelenama.

Ruku na srce, ni njoj se to više ne bi dalo. Sve teže je podnosila dječiju buku i galamu, čak i u javnom prevozu. Izbjegavala posjete prijateljicama s malom djecom.

Zdenka je druga priča. Ona i Mehmed su ovdje sami, imaju samo njih dvoje. Ta, tek su izašli iz Centra i dobili smještaj: staru, prilično mračnu i zapuštenu kuću u sjevernom dijelu Groningena. Treba sve to srediti i urediti, a uz to učiti jezik i polako tražiti posao. I sve to sa dvoje klinaca! Njoj je stvarno morala priskočiti. Tim više što se to desilo nenamjerno. Muški glupani!

Obrisala je staklo sa unutrašnje strane, zavezala se i s malo gasa krenula s parkirališta. Klizavo. Ne bi valjalo da sad napravi kakav karambol. Tamo je sigurno čekaju k’o na iglama.

 

Kad je stigla, djeca su, na spratu, srećom, još spavala. A dolje, u dnevnom boravku, Zdenka sjedi na kauču i grčevito steže Mešinu šaku.

“Eto te blijeđa od mene. A ja – k’o mrtvac!” pokuša se našaliti Mira, pogledom mjereći prijateljičin trbuh.

Zdenka se umorno nasmješi.

“Brza si, svaka čast,” prozbori Mehmed i slobodnom rukom, u kojoj je držao vlažnu maramicu, pređe preko ženinog čela.

“Kad je počelo?” upita, odlažući torbu na stočić kraj vrata i skidajući kaput.

“Ima jedno…” prostenja trudnica.

“Ti, molim te, šuti. Nemoj se naprezati,” prekide je Meša. “Ima jedno dva sata,” okrenu se ka Zdenki.

“Jeste li zvali hitnu?”

“Jaštasmo. Ali znaš već kako kod njih ide. Snijeg, klizavica. Imaju pune ruke posla. Sva im kola na zadatku, kažu. Moraćemo sami.”

“E jebem ti ‘vaku zemlju. Sve ide kao po loju, ali samo u idealnim uslovima. Čim je nešto malo mimo normale, frka i panika. Ne d’o nam dragi Bog da izbije neki pravi problem.”

Mehmed šuti, i svako briše ženino lice. Ova stenje, i gleda u pod.

Glupačo, pomisli. “Ja se ovdje rastorokala, a tebi muka. Haj te vi lijepo u kola, pa do bolnice. Možeš li na noge?”

“Mo… mogu. Mislim da mo…mogu.”

“Hajde onda ti, Meša, s jedne, a ja ću s druge strane, pa ćemo polako do auta.”

Zdenka se nekako osovi na noge. Ušuškaše je k’o kosmonauta, obuše joj čizme i izađoše napolje. Mira se na jednom mjestu okliznu, ali ostade na nogama. “Ko ovdje koga čuva?” namignu joj Mehmed, još uvijek čvrsto držeći ženu pod ruku.

“Ah, kad sam smotana!” prihvati Mitra. “Hoćeš li naprijed, ili nazad”, upita Zdenku.

“Bolje naprijed, nekako se tu sigurnije osjećam,” prošaputa ova, i pođe da otvori suvozačeva vrata.

“Neka, pusti! Ja ću. A možeš li se svezat’, moja ti? Je l’ ti kratak pojas?”

“Može, jašta neg’ može! Ta ne nosi valjda trojke u trbuhu?!” nastavi Mehmed u istom tonu.

“Šta da kažem djeci, ako se probude?”

“Pa to, da smo otišli da mama rodi bebu. Znaju oni sve, već smo im objasnili.”

“Treba li im šta spremiti kad ustanu, ako vi dotad ne dođete?”

“Ma ne. Ima svega u frižideru. Oni će ti sami reći šta vole,” odgovori Mehmed, zatvori Zdenkina vrata, obiđe auto i krenu da sjedne za volan. Taman kad se sageo da uđe, sjeti se još nečeg:

“Samo im ujutro nazovi školu, molim te, i reci da danas ostaju kod kuće. Broj je u notesu, odmah pokraj telefona.”

“Okej,” tiho odgovori Mira, sjetivši se da je dječja soba odmah tu, na spratu.

I ostade tako, skvrčena k’o upitnik, mašući im sve dok stari opel nije zamakao iza ugla.

 

Opet mobilni. “Uh, nemoj, majke ti,” promrmlja i zbunjeno se osvrnu oko sebe. Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati gdje se nalazi. Pogleda na sat. Osam i petnaest. Na spratu još uvijek tišina. Posegnu za mobilnim, s već pripremljenim smješkom na licu. A s druge strane žice – neki čudan šum, kao krkljanje.

“Miro? Miro! Gotovo je! Čuješ li me? Gotovo!” bubnjao joj je muški glas u uho poput čekića.

“Čekaj, bolan! Šta je gotovo?”

“Dijete. Be… be…ba.”

“Šta je gotovo?”

“Naš dječak, ” promuca Mehmed. A onda, nakon duge stanke, nešto sabranije: “Izvini, majke ti. Morao sam nekoga nazvati. A ona spava. Dali joj injekciju.” I opet zarida.

Voljela je tog čovjeka, iskreno. Taj nikad nije držao do lažne muškosti.

Uspravi se na kauču, i namjesti jastuk iza leđa. Pred očima joj je sve plesalo.

“Kako? Pa zar dosad nije sve…”

“Ma jest. Ali znaš…Vrpca…”

Ništa ja o tome ne znam, moj ti, pomisli. Nisam rađala… Međutim, s druge žice prvo opet jecaj, a onda jednolično tuljenje. Iako jedva čujan, Miri mukli zvuk prekinute veze odjeknu poput zauška.

Prstima prođe kroz kosu, odloži telefon i tupo se zagleda kroz prozor. Mutan, okovan lednim arabeskama.

Čista umjetnost, sinu joj kroz glavu skoro-pa-bogohulna misao.

Ustati. Istuširati se. Nazvati školu. Mališanima zgotoviti doručak.

 

 

Istorija bolesti

 

Mirku

 

 

 Taman sam krenuo da prošetam, kad mi u džepu zazvoni iPhone. Kolebao sam se: da li da se javim. Često me, naime, gnjave dobronamjernici, misleći, valjda, da mi je dosadno. Ali kad na displeju ugledah “anonymous”, odlučih da ipak pritisnem zelenu tipku. Mora da zovu iz bolnice, pomislih.

“Ovdje Marko. Mogu li navratiti, da to pogledamo?”

Iako sam ga desetak dana očekivao, nisam se obradovao. Kud baš sad?, pogledah u nebo, pa u veliki hrast u stražnjem vrtu. Stablo u najboljim godinama. Krivo od vjetra, ili “bježanja” k suncu, ali još uvijek moćno. Gusta krošnja, debele grane, listovi puni hlorofila, tu i tamo prošarani žutim i crvenim nijansama.

“Naravno da možeš,” odgovorih, hinjeći iznenađenje. “Kad?”

“Za petnaestak minuta. Evo me u kvartu. Kupujem neku farbu, pa rek’o, kad sam već tu…”

“Nema problema, dođi. Kod kuće sam.”

S druge strane muk.

“A ja taman krenuo…”

“Šta?”

“Ništa. Hvala što si se sjetio.”

Ipak sam odlučio izaći da prošetam, pa makar samo do kraja ulice. Mada sam protezu već odavno nosio po čitav dan, trebalo mi je još dosta vremena da je uferčim. Prije pet mjeseci sam imao transplantaciju matičnih ćelija, ali će trebati možda još i godina da se pokaže je li bilo ferka.

Siđoh polako niz stepenice – štap u lijevoj, desnica čvrsto oko rukohvata – i skrenuh udesno. Kod “ležećeg policajca” pređem ulicu, udarim širom stranom pločnika i malo zabrzah. Ah, “zabrzah”!

Sa suprotne strane stiže bijeli kombi. Kad se približio, naglo uspori, kao da se plaši da ću mu se baciti pod točkove.

Ajde, bolan, što si se usr’o? Nisam toliko lohotan! nacerim se i gvirnem u kabinu. Velika, prosijeda glava, široka ramena, ruke k’o lopate. Zabuljio se u mene. Marko!

“Nemoj bježat’! Kud si krenuo?”

“Baš si brz! Zar je to petnaest minuta? Hajde, parkiraj tu, pred kućom. Sad ću ja. Vidiš valjda i sâm da nisam ptica-trkačica.”

Nasmijao se, onako od srca.

 

Kad smo se posljednji put vidjeli, ima tome desetak godina, opet je bio u pitanju jedan poslić. Došao da mi sruši staru, crvljivu ogradu i postavi novu. Obojica, tada, u najboljim godinama. Meni četrdeset i neka, a njemu sredina tridesetih. Svidio mi se odmah, taj čudni hrmpalija. Ruke k’o lopate, a ljeporjek, i nekako, čini mi se, u duši mekan.

“Vidi te, koliki si, moj Markane! Ili si ti u međuvremenu porastao, ili sam se ja smanjio?”

“I jedno i drugo, bȉće” uzvrati on. Ne vidi se da je iznenađen. To mi se sviđa. Mrzim one koji, kad me vide, odmah krenu s tužnjakom. Znam ja kako mi je.

Neće ni rakiju, ni kafu. “Nismo u Bosni, bogati! Tek što je prošlo podne. Nego sjedi, i kaži kako si.”

“Ah, jebiga…” Krenem, i ukratko mu ispričam istoriju bolesti.

“E, moj jaro, koja muka,” nasmješi se stolar kad sam završio. A onda kao da se prenu, dodade: “I kod mene ti je u zadnji kraj bilo svašta. Da sam vičan slovu, mogao bih naspisat’ cijelu knjižurinu.“

“Šta je bilo, moj Markane? Nije valjda i kod tebe bolešćina?”

“Ma jok. To ne. Curice, falabogu, zdrave k’o drijen. Nego, ja.”

“Šta, bolan, ti?”

“Čekaj. Nego, daj nam ipak skuhaj tu kavurinu.”

“Nemam turske. Samo filterušu.”

“Daj šta daš. A onda sjedi, da ti sve polako ispričam.”

I, nakon srka kasne “dočekuše”: “Dvije i osma. Ona jebena kriza. Firma sa sto dvadeset spala na osamn’es’ duša. Dok jednog dana i mene nije pozvalo. ‘Slušaj, Marko, gotovo je. Još malo pa ćemo svi otići. Nego, završi taj zadnji veliki posao, još mjesec, mjesec i po dana. Dobićeš još tri plaće, i to je to.’

 

Ta firma mi je bila druga kuća, znaš. Ja sam ti k’o Japanac. Kad mi je negdje lijepo, za to sam mjesto spreman poginut’. Zato sam i otišao iz Bosne. Više nije bilo lijepo.”

“O’š rakiju?”

“Ma jok. Nego sve mišljah: mene neće zakačit’. A kad mi je to rekao… Najgore mi je bilo ono zadnje. Šutnu te k’o ćuku na ulicu, ali im prije toga moraš završiti posao. Hajde, mislim se, strpiću se nekako. Tri plate su tri plate, cure moraju nešto papati, pa dok se ne snađem…”

“Logično. Hoćeš barem da naređem malo meze?”

“Ma jok. Doručkov’o sam. Slušaj sad ovo: pri kraju, skoro završili, kad me vođa smjene poče zajebavat’. Te nije ‘vako, neg’ ‘nako, pazi šta radiš, nije ti ovo ćaćevina, te vidjećemo još za te tri plate… Ja sve šutim. Ali kad mi reče: ‘Nije čudo što su te otpustili kad nemaš pojma s poslom’, meni pade klapna na oči. Sve mi je mog’o reć’, samo to ne. Poslije dvadeset godina crnčenja! Bile tu neke palije. Dofatim jednu, pa preko leđa. Fis! Odma’ ga ukinulo.

Dotrčaše kolege, k’o da ga brane – šef im je – a ja i na njih. Sve ih povalj’o. K’o ‘šenicu! Istrčalo iz kancelarija, pa kad je vidjelo da sam baš zakrvio, svi štûra. A ja za njima. Bataljona vojske se tada ne bi’ uplašio!”

“Znao sam da si zajeban, ali toliko…”

Odmahnu rukom. “U to će sirena. U meni nešto kvrcnu. U auto, pa bjež’.”

“???”

“Pojma nemam kako sam kući došao. Na onom velikom kružnom toku, cara tog i tog, sve u krug. I tu se najednom otrijeznim, pa kući.”

“I, jesu li te spengali?”

“Ja kući, a u mene mi žena sva u suzama. Javilo joj, mišljah. ‘Šta je, bona, što plačeš?’, pravim se nevješt. A ona ni pet, ni šest: “Otkud znaš? Ko ti je rek’o?” Zbunim se, ne znam o čemu priča. “Šta, bona, ‘ko mi je rek’o’?”

“Što su ti oči crvene, k’o u vampira?” ne prestaje.

Kako joj sad kazat’ da sam povalj’o i šefa, i silu kolega? ‘Duga priča. Kazuj što plačeš.’

I tada mi, napreskok i sve jecajući, ispriča da je tog jutra dobila otkaz. I ona. Istoga dana! Da mi je neko prič’o…”

Kao da se uplašio tolikih riječi, naglo zašuti.

Ništa ga ne pitajući, odoh po bocu, i čašice. Kucnemo se.

“I, šta bí,” upitah ponovo, osjećajući kako mi žésta namah grije stomak, “jesu li te spengali?”

“Ma jok. Šef vidio da je i on prećer’o, da ne može sa mnom tako. Svi me znaju k’o vrijednog, primjernog radnika. Poslije mi pričali da je policajcima rek’o da me ne ganjaju. Firma će to riješiti. A možda je utrtio da mu ne pokucam na vrata. Zna on dobro da sam došao iz rata.”

“I dalje?” Nestrpljiv sam. Dosipam ljutu.

“Čekaj, kud si navr’o? Vidi ga! K’o da nije na bolovanju, pa mu se nekud žuri.”

Kucnemo se.

“Ja i dalje drhtim. Nazovem kućnog ljekara, a on će: ‘Ne mogu sad, Marko. Kraj radnog vremena, krenuo sam kući. Smiri se, probaj malo odspavat’, pa sutra zorom do mene.’

Došlo mi da odjurim tamo i da ga izlemam. I njega. Gori mi pod nogama, a on tako… A onda pogledam one moje curice, Skupile se u uglu k’o dva pileta, gledaju i slušaju. Dosta sam belaja danas napravio, pomislim. Spustim slušalicu, i odem da se istuširam.

 

Sedmicu odmarao, doktor mi dao neke bobe i rek’o da ne talasam. A onda skontam šta ću i kako ću. U direkciju, kod glavnog direktora, pa pravo u kancelariju. Sekretarici slažem da me ovaj čeka. On tamo sâm.

Dobar dan za dobar dan, vidim da se unezgodio. Pogledava unaokolo, skida i briše naočale. Ne zna ni đe bi, ni šta bi.

‘Ko te je pustio?’ pita.

‘Niko,’ odgovorim ja. ‘Valjda nakon dva’es’ godina imam pravo na pet minuta razgovora. Tako?’

‘Hajde, neka ti bude. Nego, čujem da si napravio džumbus na gradilištu?’

‘Dobro si čuo. Zato sam i doš‘o. Da se dogovorimo.’

I sve mu lijepo ispričam. Kako sam dva’jes godina tu, kako volim firmu, za svo to vrijeme ni dana bolovanja, da mi je to druga kuća… I za one tri plate mu rekoh, i za šefa smjene, što me je zajebav’o. Da sam zato poludio. Da ovome to nije trebalo. Sve sam mu iskantao.

‘I, šta ćemo sad? Šta predlažeš,’ upita direktor.

‘E ovako ćemo, šefe. Ti me znaš, ako ne lično, onda iz priča. Sa mnom možeš kako hoćeš, dok mi ne prekipi, ali mi one kući ne diraj. Za njih sam spreman poginut’. Ako si ikakav čovjek, razumjećeš. One tri plate su ništa. Nisam valjda samo to zaradio? Nego, isplati me barem za godinu.’

Umalo mu ne padoše cvike s nosa.

‘Kako to misliš, ‘za godinu?’

‘Pa toliko bi’, jadan ne bio, po zakonu dobio i da sam, ne d’o bog, nastrad’o na gradilištu, ost’o bez noge ili ruke. Je li tako?’

‘Nije baš skroz tako, ali hajde-de.’

‘U pravu si, ovo je gore. Prav-zdrav, a na ulicu. Ti sigurno nećeš ostati bez posla.’

Samo me gleda.

‘Nego, daj ti meni dvan’es punih plata, dok se ne snađem, i da te više ne sanjam. Nemoj, bolan, da zakeramo. Znaš kakav sam. Ako si fer, mekan k’o duša, a ako zakrmiš… Naš’o bih te u mišjoj rupi. Znam gdje stanuješ.’

‘Je li ti to meni prijetiš?’

‘Bože sačuvaj! Samo velim da moraš imat’ razumijevanja. Malu macu kad stjeraš u ćošak, i ona zna gadno da ogrebe.’

‘I to ti je dosta? Ta plaćena godina?’ pita, a sve me mjerka preko cvika.

‘Jes’. Više me nećeš vidjeti.’

‘Tako?’

‘Tako.’

Uzme telefon sa stola, okrene broj, i za deset minuta u kancelariji se stvori advokat. Tašna, mašna, brdo papira pod rukom.

Dišo mu polako, sve gledajuć’ me u oči, izdiktira uslove. Ja samo klimam glavom. Jednostrani raskid ugovora na štetu firme, 12 plaća, bez drugih prava. Pečat. Potpis jedan, potpis drugi, meni jedan, firmi jedan primjerak. I to je to. Još se i rukujemo. Mokar mu dlan.”

Opet se kucnemo. U glavi mi se već malo muti.

“Dobro to, ali šta sad radiš?”

“Pa vidiš, nisi slijep? Jesi li na kombiju pročitao naziv firme?”

“???”

“Opet bauštel. Ali, sad svoj gazda. Svaka lova iscuri, ako je u nešto ne uložiš. S obzirom na moje iskustvo, ovi s biroa me svjetovali da opet počnem nešto tu ali za sebe. Kad si sam gazda, moraš dobro skontat’ šta i kako. Ne smiješ se zajebavat’. A radnici moraju slušat’.”

Namigne, i ustane. “Nego, hajde da vidimo šta ti to trebam odradit’. Čekaju me na gradilištu”.