Abdulah Sidran : Uzevši kost i meso

 

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,

ne može da se desi. Ostalo je naprosto

da brojim dane, ko smjeran redov, s malom

razlikom u smislu, i žestini. Treba to pojmiti

i izgovoriti, napokon, mirno: doći će

i uzeće sve, uzevši kost i meso.

 

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,

ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,

odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je

polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,

i nebo zari ljubavlju, jer juni je

mjesec u svijetu, i dud zri.

 

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:

olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i

dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,

suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:

mrak, mrak, mrak, mrak, mrak.

 

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,

i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci

ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena

zrak. U polenu patnja mužjaka vri.

Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

 

 

Abdulah Sidran : Slijepac pjeva svome gradu

 

 

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja nimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je

 

most, i drukčije će po njemu zvoniti korak
i štap, sa više svjetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju svije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
“Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?

 

 

Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?”