Uspavanka za Y. i S.

Plaši me samoća, blijés lunina srpa u prljavoj lokvi, pijanac što dršće i sopće kraj blatnjavog puta. Plaši me mogućnost da zalupiš vrata,i da odeš nekud, a ja sâm, na podu, osvanem, uz prljavi stolnjak, ostatke od jela, more opušaka. I te silne ceste, bulevari, pustî mamac Sutra,

što vabe ti samačke korake: koje će ti p… materine?!Pa i krpe mraka što obnoć, dobro oznojenog, nezvaneu krevet ti plàze – kako ćeš sad sâm, bez nje, ti, kukavče sinji?Ali, s druge strane, i to je hrabrost, odlučit’ se, otić’, nakon tol’ko ljeta

(možda ipak s nadom u skori povratak). Možda, prosto, prerano se sreli. Posijani cvjetak prvo da se primi, uzraste, ojača, pa prpošno cvjeta, 
jak tek kad zimu mine, il’ sušu preživi! U toj krhkoj nadi nek’ i pjesma stane, da ne bi do neba vrisnula. Nek’, ako je vrijedno, u nekoj tačci putevi,

  k’o prsti vam, vatreno se sljube. Il’ zvijezda nek’ padne, ako je prehladna.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *