Zdravo, javlja se D.
iz zavičaja.
Gotovo je,
ispraznili smo ga.
Go je k’o plaža sad,
na izdisaju kolovoza.
Po glasu joj ćutim:
sva treperi!
A znala je kud ide.
Odletjela na jug da,
poslije majčine smrti,
isprazni do juče njen,
a sutra već
nečiji tuđi stan.
Baš smo se naradili!
Najteže bješe sa sprata,
pa niz stepenice,
snijeti tešku TA-peć
i moj stari klavir.
“I, gdje su oni skončali?”
Peć jedva rastavismo,
pa je, u dijelovima,
odnesoše ovdašnji cigani…
“A klavir?”
Klavir – moju
staru Tchaiku –
niko, ama baš niko,
ni za bijedne pare,
nije htio uzeti.
Eno ga tamo,
u dvorištu,
ispod velikog,
granatoga duda.
Po njemu,
zdvojan pomislih,
sad padaju zrele,
crvene i bijele suze.
Krupne kao veliki lješnjaci.
Goran Sarić
