Ljetopis 2025. (3)
Jednog manje toplog jutra odlazimo u posjet Ramskom jezeru. Iako nije daleko od Konjica, nikad nisam bio u tom kraju Hercegovine.
Na prvu me iznenade veličina i razuđenost Jezera. Ne dâ se obuhvatiti pogledom. Puno je uvalica, izbočina, rukavaca, pa čak i malih (kao) poluostrva.
Kako smo na put krenuli bez fruštuka, prvo da nešto prezalogajimo. U restoranu “Mediteran” po preporuci konobara za prvu jutarnju uzimam domaću rakiju. Moram priznati da me nije šarmirala. Možda, kad bih iskapio još koju čašicu… Ali zato je jumbo pizza, koju skupa parcamo za stolom, vrlo solidna.
Kuće oko autokampa “Bošnjak”, kraj kojeg je smješten “Mediteran”, su velike i lijepo uređene, sa solidnim okućnicama. Ovdje se ne oskudijeva s parama. Ipak ne bih tu volio živjeti: suviše je zabačeno i nekako učmalo. Takav utisak pojačaju i grafiti koji slave vojne pobjede, bljeskove i oluje devedesetih. Nema šanse da pogriješiš na kojoj si adresi.
Kao i u bezmalo u svim dijelovima bivše naše, i ovdje je istina Jedna i Jedina. Ne dao ti bog da posumnjaš u nju!
Kad spomenuh Njega: čudno, ali sasvim drugačiji utisak dobijam upravo u nedalekoj bogomolji, franjevačkom samostanu Rama-Šćit. Samostan i prostor oko njega spadaju u nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine.
Podigli su ga franjevci u petnaestom vijeku, otprilike vijek i po nakon njihovog dolaska u Bosnu srebrenu. Crkva je u svojoj povijesti prošla mnoge bure i nevere, a najviše je stradala – zapaljena je – u Drugom svjetskom ratu. Obnova je počela 1956. i trajala je punih trinaest godina. Njena unutrašnjost urešena je slikama Josipa Bifela, Gabrijela Jurkića i Ljube Laha.
Oko ostataka samostanske zgrade s polovine 19. stoljeća lijepo su uklopljeni noviji dijelovi, pa sve izgleda kao jedna cjelina. Sve to, i objekti i okoliš, odiše nekim, za današnji vakat, čudnim mirom. Ili je bolji izraz: spokojem? Pogotovo danas, na dan naše posjete, kad je sve skoro pusto.
Kakve li sve ožiljke i rane na svojoj “koži” – drvetu, cigli, mramoru – nosi ovo ljekovito mjesto?
Ne moraš biti vjernik da bi se, malen, poklonio tajanstvu.
Hostija
Iz frižidera polako vadim:
kajmak, margarin, čvarke,
argetu, salamu, sir, suhovinu.
K tomu dodajem
mlijeko i kruh,
nasušne.
U to mi zvrcne telefon.
Ruka pojuri k džepu,
a onda, u letu, stane:
koliko ljudi: staraca,
žena, djece,
potrebitih,
pola bi života dali
za ove mrvice?
Svaki je zalogaj,
gutljaj ovaj svaki,
za jezik njihov hostija.
***
Ove godine su Bosnom i Hercegovinom već u maju harale velike vrućine. Zato umjesto planirane hercegovačke rute – Mostar, Blagaj, Buna, Stolac, Trebinje – ipak biramo Jahorinu. Tamo ni po danu nije toliko vruće kao u džungli na asvaltu, a i noći su sigurno friškije.
Tako smo barem mislili. Ali samo par dana prije polaska na nekadašnju olimpijsku planinu prognoza je drugačija: oblačno, petnaestak stepeni, mogući pljuskovi i grmljavine. Ali hajde, valjda nam novi hotel – ovdje ga, iz pristojnosti, nazovimo “kodnim” imenom Srebrni bor – sa svojih pet spratova, bazenom i velikim restoranom ponudi alternativu lošijem vremenu.
I doista. Kad smo stigli na parkiralište, vidimo da hotel dobro izgleda. Velikih dimenzija, skladan, pa još na vrhu brijega…
I naš apartman je sasvim u redu: dvije spavaće sobe, dva kupatila, prostrani dnevni boravak…
Ali kao da u cijeloj toj priči ipak nešto ne štima. Recimo, na parkingu ispred hotela zatičemo tek dva auta, a na recepciji nas dočekuje sanjivi stariji čovjek koji više izgleda kao penzić koji dopunjava „mršavu“ mirovinu nego kao zaposlenik ozbiljnog hotelskog objekta. Bez uniforme, sanjiv i malo munjen, pomalo liči na sredovječnu verziju legendarnog Manuela from Barcelona iz slavne engleske serije Fawlty towers.
U hodnicima nigdje nikoga. Restoran, veli nam Manuel, ne radi, a bazen je, na žalost, zatvoren. Ali zato radi lift. Srećom. Ko bi stvari teglio na četvrti sprat?
Čovjek s kojim smo kontaktirali u vezi s apartmanom nam reče da ništa ne plaćamo na recepciji, nego da će on doći i pokupiti novac. Zakupio je i ovdje izdaje nekoliko apartmana. Kažu da je to na Jahorini uobičajena praksa.
Ne mogu a da se ne zapitam: ko je, i zašto, izgradio ovoliko zdanje? Za samo nekoliko zimskih mjeseci treba vratiti uloženi silan novac, sada kad zime više nisu ni izbliza tako oštre kao nekada? A ako je ovo uobičajena “posjeta” u ostalim sezonama… Gdje je tu računica?
Ni napolju slika nije baš ružičasta: u maloj udolini okruženoj dovršenim i nedograđenim hotelima nalaze se jedan zbrda-zdola sklepan zabavni parkić za djecu, nekoliko provizornih radnjica i restorančića, te neka firma za izdavanje kvadova. Ta mala “čudovišta” svaki čas bučno dolaze i odlaze iz “baze” upotpunjujući ionako neveselu sliku Vučkovog staništa.
Oko nas je dosta u crno zamotanih žena. Vide im se samo oči. One koračaju ispred, a iza njih obično ide jedan muškarac. Za njih je ovo zacijelo pravi raj, a za nas tek neobičan prizor za mjesto poznato po zimskom turizmu.
Kad u jednom restorančiću hoćemo da nešto glocnemo, ispostavi se da pola stvari u jelovniku zapravo nije u ponudi. „Izvinite, ali ljeti kuhamo uglavnom za Arape“, sliježe ramenima mladi konobar.
Srećom, imaju ćevape, viljemovku i gemišt. To sveto trojstvo uvijek čudesno okrepljuje.
Poslije okrepe, izađemo da malo prošetamo. Terenom iznad “zabavnog parka” dominira pravoslavna crkvica s kičastom, lažnozlaćanom kupolom. Asvalt koji vodi do nje je dobrano ispucao.
Naredna tri dana moji saputnici troše na izlete – “kablom” na vrh Jahornine, Baščaršija, Vrelo Bosne – a ja uglavnom ostajem sâm u hotelu, u sobi i pišem. Tek s vremena na vrijeme izađem na pusti parking ispred Srebrnog bora da malo “protegnem protezicu”.
Tako, sve u svemu, od ovog ljeta na Jahorini pamtim prazan hotel, žene u crnim čadorima i jedno lijepo, noćno nevrijeme. Dobovanje kiše uz raskošni light show neba.
Ni to nije malo.
