O ovome bih morala nešto napisati, pomislila je, gledajući bolničku čistačicu kako vadi praznu crnu plastičnu vrećicu iz kante za otpatke i stavlja novu. Pogledala je na zidni sat. Prazne ih skoro svaka 3 sata.

Lijepo vrijeme. Imala je sreću da dobije krevet do prozora. Pacijent do vrata morao se dobro pridignuti iz kreveta da bi gvirnuo napolje. A kad se ona malo pridigne, kroz prozor na sedmom spratu vidi sivu četvorinu parkirališta i rijetku šumicu u daljini.

U ovo doba dana, kasno je popodne, pred kraj posjeta, malo je ljudi i auta. Tek katkad neko prođe između praznih mjesta za parkiranje, obično s praznom kesom u ruci. Brzo otključa vrata, sjeda za volan i odjuri. Kao da ga neko goni.

Prošao joj je prvi šok. A u prvi mah je, priznaje, bila skroz zatečena. Tà muž ju je ovdje doveo samo da joj očiste i dezinficiraju ranu od “čira” na preponi Taj mali vrag je nije davao mira zadnje dvije-tri sedmice, a jutro se napokon sâm otvorio, prilikom tuširanja. Iz njega je onda izašla masa guste, žućkaste tečnosti, pomiješane sa sukrvicom. Bol se istog trenutka smanjila, da bi za pola sata sasvim iščezla. Zato je, izlazeći iz kupatila, s olakšanjem pomislila da će posjeta hirurgu, ugovorena prije otvaranja kvržice, biti rutinska stvar.

No, kad joj je, nakon kraćeg čekanja u lijepo uređenoj čekaonici na hirurškom odjelu Rijnstate ziekenhuis u gradiću na jugoistoku Holandije, hirurg skinuo flaster sa rane, odmah mu je, po izrazu  lica, vidjela da tu nešto “ne štima”. Prvo je dugo zagledao malu, još malo crvenu i nabreklu izraslinu na njenoj preponi. Onda je, s naočarima na nosu, dugo čeprkao po ranici: širio je i otvarao, istiskao preostalu sluzotinu. Stisnula je zube i malo se pridigla na ambulantnom krevetu. Ne, nije mogla da vidi šta se dolje dešava. Nemoćna, svom se težinom se opet zavalila u krevet. Valjda će biti u redu, pomislila je.

Nakon izvjesnog vremena, doktor ustade sa stoličice i reče: “Sačekajte, sad ću ja.” To je izgovorio brzo – jedva ga je razumjela – i istim tempom izjurio iz ordinacije.

Pogledala je muža, koji je još uvijek sjedio za stolom. Nasmješio joj se. Učinilo joj se da odvraća pogled od ranice. Osjetljiv na krv, isti otac. A on nekako nespretno, teškom mukom ustade sa stolice. Kao da ne zna šta mu je činiti. Priđe, uze je za ruku. I dalje su šutjeli. Ćsjetila je potrebu da se stisne uz njega. Ali ko zna kako bi on to protumačio?

U to se otvoriše vrata i u sobu se vrati hirurg, ovoga puta u pratnji nekog sijedog čovjeka, takođe u liječničkoj odori. Sad su obojica stalaa stala proučavati zadebljanje na njenoj preponi.

“Koliko dugo ovo imate?”

“Dvije, možda tri sedmice.”

Hirurg je pipkao preponu iznad i ispod krvžice. Pod prstima mu osjeti da je i taj dio malo otvrdnuo. Sad joj je oprezno prepipavao i drugu preponu, upoređujući je, valjda, s onom na kojom se nalazilo zadebljanje.

“A da vas možda nije mačka ogrebla?”

“Nije”, iznenađeno je odgovorila.

Okrenuo se prema mlađem kolegi, koji se sad kao kobac nadvio nad njima i, i on, pažljivo proučavao zadebljanje. Učini joj se da se zabrinuto zgledaju. Potom brzo promrmlja nešto što opet nije uspjela razumjeti. Na to stariji reče: “Da. U to ne može biti nikakve sumnje.” Njen muž je i dalje sjedio tu, kraj uzglavlja, milujući joj znojem orošene prste.

Doktori su se pozdravili i ovaj drugi izađe iz prostorije. Sad ih je opet bilo troje. Ovaj brzomrmljavi, ona i muž.

“Modete se obući. Sad će doći sestra da vam uzme krv i uzorak s krvžice, pa možete u sobu. Sutra ćemo nastaviti pretrage.”

Oni se zbunjeno zgledaše.

“Šta, zar ostajem ovdje?!”

Pitanje joj je naprosto “pobjeglo” sa usana. Doktor se prenu, podiže glavu kao da je prvi put vidi, i reče:

“Da. Oprostite. Znate, mislimo da se ovdje radi ili o nekoj sasvim rijetkoj infekciji, ili… ili …”

Nemoćno je raširio ruke. I nije dovršio rečenicu.

Tako se u tili čas, nakon što joj je bolničarka  još malo “čeprkala” po kvržici, našla ovdje gdje sad leži: na sedmom spratu bolnice, na odjelu za hitne slučajeve.

Čim je došla na odjel, izmjerili su joj pritisak, oslušnuli rad srca, uzeli krv i priključili je na infuziju (jer tako antibiotici direktno dospjevaju u krv i brže djeluju protiv bakterija). Strpali je u krevet. On je odmah otišao kući, da joj donese pidžamu i stvari za ličnu higijenu.

Domalo dođe glavna medicinska sestra da je upita o eventualnim alergijama, ograničenjima u vezi s jelom. Tutnula joj je u ruku meni sa, u njenoj domovini, za bolnice nezamislivo dugim spiskom. “Zaokružite šta Vam se jede za sutrašnji ručak”, rekla je, uz obavezni smiješak na usnama.

Tek tada je shvatila zašto je zdravsteno osiguranje ovdje toliko skupo. Do bolnice je teško doći, kućni ljekar čini sve da ne ne uputi do specijaliste, ali kad prođeš taj “filter”…

Uzvrpoljila se. Mora do vecea. Ustade, i onako bosonoga,  gurajući gvozdenu šipku sa infuzijom uzase, krenu do toaleta.

Što li ga još nema, nervozno pomisli, i, ljuta na samu sebe, ugrize se za donju usnu. Nema on krila. Treba sići, platiti parking, pa tek onda otići do kuće, po stvari: pidžama, papuče, penjoar, četkica i kaladont, iPod i nešto novina “za prvu ruku”. Osim toga, i njemu treba vremena da se pribere. Glupačo, misliš samo na sebe! Opet se, ovaj put namjerno, ugrize za usnu.

U sobi su bila svega tri ležaja. Lijevo, gledano od vrata, samo njen krevet. Onaj na desnoj strani bio je prazan, a na drugom se upravo budila sjeda žena kratke, sijede kose iz čijih je grudi dolazilo čudno pištanje.

Žena se napokon trgnu iz drijemeža, teškom mukom uspravi u krevetu i, vidjevši da je pacijentica preko puta pomno promatra, kratko predstavi:

“Dobar dan. Ja sam Marijke.”

Zdenka sporo izgovori svoje ime. I okrenu pogled ka prozoru. Nije joj se dalo čavrljati. Ionako je ovdje pala “iz aviona”! Njoj ovdje nije mjesto. Ovo ipak mora da je greška.

A ova prekoputa? Dovoljno je bilo da joj čuje onaj pisak iz pluća.

Te noći se često budila. Ne, začudo, nije bila odveć nemirna. Smirila se, čak imala osjećaj da bi možda mogla i malo dremnuti. Plastičnu cjevčicu s infuzijom – s druge strane vezanu za onu prokletu šipku – je napokon namjestila da joj ne smeta. Ali, taman kad bi se malo opustila, iz drijemeža bi je trgnuo kašalj. Teški, duboki hropac, “iz peta”. Činilo se da se Marijkina pluća raspadaju. Zagušena, cimerka bi nakon nekoliko uzastopnih napada ustajala i odlazila u toalet. A možda joj je bilo i malo neugodno.

Neće ova dugo, pomisli, i okrenu na drugu stranu. Mutno svjetlo neonki sa praznog parkirališta crtalo je čudne pruge na zidu iznad njenog kreveta.

Nije imala pojma koje je doba noći kad su u sobu doveli novu pacijenticu. Probudili su je kotrljanje točkova i brzi, uzbuđeni glasovi koji pričaju na njoj nepoznatom jeziku. Za pokretnim krevetom je ušlo nekoliko ljudi. Žamor različitih jezika. Kao da se svađaju.

Oprezno se okrenula prema vratima i zaškiljila. Nije željela da primijete da je budna. Nisu se prepirali. Oniski brko je stajao pokraj kreveta i nešto živo objašnjavao ženi koja je, pokrivena dekom, sjedila u postelji. Ova ga šutke gleda, s nekim blagim osmijehom na licu, svako malo stavljajući ruku na usta. A kad joj se smijeh napokon oteo i poput ranjene ptičice pobjegao sa usana,  najednom je počela da kašlje, stenje i hripa, još jače od Marijke.

Bože, gdje li sam ovo dospjela, pomisli Zdenka, i opet se okrenu prema prozoru.

Najednom se sjeti komšije Toma, starog socijaliste. Koliko ima da je umro? Dvije, tri godine? I on je sigurno ležao u nekoj od ovih soba, isto se ovako budeći iz košmarnih snova. Nije mu bilo ni šezdeset. Šofer, čitav život na točkovima. A otišao u prijevremenu penziju da bi napokon  više bio sa ženom. Nije im se posrećilo. Rak pluća. Možda od azbesta, i krovnih ploča koje je često prevozio, rekli mu doktori. Zadnje mjesece je proveo kući, odbijajući da nastavi sa hemoterapijom. “Ionako je sve gotovo”, rekao joj je kad ga je s mužem posjetila u bolnici, na istom ovom spratu.  “Ovdje, na sedmom, leže najteži slučajevi. Kažu da je to zato da budeš bliže sedmomnebu. Ali ti znaš da ja u ‘nebo’ ne vjerujem.”

Još je stigao i da se našali, tužno se Zdenka nasmiješi i napokon utonu u krhak san.

Goran Sarić

Na Boračkom jezeru je osvanuo tmuran, kišovit ljetni dan. U takvim prilikama se na tom prekrasnom mjestu – gdje se u vrelim mjesecima sve svodilo na plivanje, roštilj i izviđačke logorske vatre – za odrasle sve svodilo na jednostavne stvari: izležavanje, igranje karti, cuga… Novi, agresivni turizam, s “malim milionom” ludih ponuda za provod, tu nikad nije pustio nikakve korijene.

To su se onda ovdje zvali “rakijski dani”. A poslije se teško mamuralo.

A ja sam se tog dana odlučio za čudnu, današnjoj omladini malo poznatu aktivnost: čitanje knjige. Kartaških rivala nigdje, noga pecka od gihta, a knjiga na stolu. Maločas sam popio diclofenac, “konjski lijek” protiv bolova. A on i alkohol nikako ne idu skupa. Zato, kako veli ona stara poslovica: “Sidi di si, ni za disi – nisi.”

I taman sam zaboravio na tu “plemićku bolest” – u Srednjem vijeku je harala na velikaškim dvorovima, gdje se mnogo pilo i žderalo – kad na uskoj cesti ispred vikendice začuh zvuk automobilske sirene. Neko je trubio. No, nakon nekoliko trenutaka sve je utihnulo, pa i zvuk motora koji se je, izgleda, parkirao negdje dolje, prema prema odmaralištu “Borašnica”. Malo docnije čuh bat koraka i uskoro se ispred kuće pojavi lik koga nisam vidio “sto godina”, još od prije rata. Stari drug.

“Došao sam iz Sarajeva muhaem da te vidim”, veli, a oči mu se sjaje. Vidim da je dobro raspoložen. Od nenadanog susreta sa starim prijateljem i mene najednom prožme neka ugodna toplina.

“Hajde, upadaj”, velim, i oprezno krenem niz skliske stepenice ka prizemlju. Već imam tu prokletu bolešćurinu, još mi samo fali da usred ljeta slomijem vrat?!

Izgrlimo se, izljubimo, onako, još na kiši, pa uđosmo u “donji boj”.

“Gdje su čaše”, nakon nekoliko uobičajenih uvodnih rečenica veli prijatelj.

“Ne mo…” zaustim, a onda pogledam nabreklu nogu i kao iz topa odalamim: “Tu su, u kredencu”. I odšepesam po čaše. Ma, jeb’o giht!

“Šta ti je s nogom”, pita prijatelj, u međuvremenu uvaženi univerzitetski profesor na fakultetu na kome smo obojica diplomirali. U ratu je, već znam, bio hrabar, srčan borac. Čak je dobio nekoliko “čvaraka” na epoleti.

“Ma ništa. Igr’o lopte na livadi, pa stao na pčelu. Mamicu joj…” promrmljam, sve nadajući se da neće primijetit da mi je noga – koja je nekoliko godina kasnije ipak morala otići “pod stečaj” – ipak malo drugačije natečena.

Pa smo dobro pili i slabo mezili. Baš kao u starim danima. Dedan, Đerdan, Davorin, Rešo, Kvarner, Daire, Makarska (Metafizika), Stari sat… Znale su nas, i to “na ti”, mnoge saraj’ske kafane, restorani i kafići.

I tako, napokon skupa – napolju još uvijek lije, vrijeme nula bodova  -satima pretresamo  uspomene, pominjemo kolege i koleginice s kojima smo se onomad sjajno družili, a sad za mnoge ne znamo gdje su, pa ni, nakon velikog kijameta devedesetih, jesu li uopšte živi… A sâm rat, kao bolest ili gadnu kletvu, uopšte ne spominjemo. Osim posredno, kao kad prijatelj u jednom trenutku reče:

“Znaš li da je Emir postao Nemanja?”

“Koji, bolan, Emir?”

“Ma znaš, brate. Onaj.”

Zablenuh se u njega.

“Nemoj me zezat’?”

“Majke mi. Jutros sluš’o na radiju.”

Nisam znao. (Zlatno pravilo ljeta na Boračkom: ljeti ni tevea, ni radija. Samo novine, i to samo uz kafu, na terasi Kod Mujice, na drugoj strani Jezera.)

Zašutjeh, a onda obojica prasnusmo u smijeh. Dugo smo se tako smijali, sve saljevajući jednu za drugom.

“A jà budale! Šta mu je to trebalo?”

Popodne se ipak razvedrilo. Otišli smo u radnju po još ića i pića, pozvali neku raju i raspalili roštilj. Cugalo se do kasno u noć. A kad je došao red da idemo “u krpe”, moj drug krenu uza stepenice, na sprat. Oprezno sam, mada i sâm lohotan, krenuo za njim, da se, nedajbože, ne strovali niz basamake.

I on je meni čuvao leđa, i to kad je bilo najteže. To se ne zaboravlja. Čak je jednom s planine, s prve linije fronta, sišao u Grad, “da vidi je li me ko dira”. Ali ja sam tada već bio “odlepršao” svojima u izbjeglištvo. “Fulili” smo se u svega nekoliko dana. Kod kuće je zatekao samo moju majku.

O tome govori ova pjesma, objavljena u knjizi “Ruka iz krasnog Niotkud”. Samo što sam u njoj, malo iz vica, malo iz pristojnosti, ponešto “pobrkao” naše tadašnje uloge.

Mendela pred mojim vratima

E. Kazazu

Tek što napustih opkoljeni grad,

na vrata majčinog doma pokucao plav, nabijen muškarac

u maskirnoj uniformi.

“Je li Vam sin kod kuće?”

Noge su mi se odsjekle, pričala docnije mati.

Pitao jesmo li dobro,

je li nas ko dirao.

(U čaršiji, tada, gomila tužnih priča:

granate, krv, snajp, i nož,

zlo, zlo. ZLO! – posvuda.)

Kad mati,

vazdan na suzi laka,

stade da plače,

na čudnome licu –

isturene jagodice i bokserski nos,

a žive, mekane oči! – sinu mrvičak osmijeha:

“Neka, bako, bogati! Evo, zapali.”

Nije je mogao, žmaračicu, bolje počastiti,

moj hrabri drug,

ratnik s Kobilje Glave.

Ispili oni tako,

jednu, pa drugu ječmenušu,

fildžan viška, dobardan za namjernika, tajni grb moje zemlje što u blato fašizma, k’o u grob od guste ilovače tone kad je ovaj svugdje,

osim na Balkanu,

debelo poražen.

I rastali vrelo,

k’o da se znaju bukadar godina!

Tri dana poslije prestalo je pucati. On joj je, mnijem, donio mir, čudni Mendela pred mojim vratima.

Jedne smo večeri ovoga ljeta, pod vedrim nebom Boračkog, sa šakom dobrih ljudi, opet pili,

žestoko,

kao nekada.

Čuv’o mi leđa, i tada,

kad posrnuh,

umalo ne padoh na očevim basamacima.

Položio, potom, u postelju,

pažljivo,

kao mati kad bepče u zipku spušta:

da ne prokmekne.

Da san mu ne razbije,

u param,

i u parčad.

Rečeno – učinjeno. Uskoro smo stupili u kontakt s Rizvanovićem i pjesnik je rado pristao na gostovanje u našem kružoku.

Pripremajući se za to čitanje, prvi put sam, i to nenajavljen, banuo pred vrata njegovog stana u nekadašnjoj Ulici proleterskih brigada. Htio sam da nešto više saznam o Mehinoj poeziji i, budem li dobre sreće, posudim neku njegovu knjigu.

Vrata mi je otvorila njegova supruga. Iznenadila se kad je čula za razlog moje posjete.

“Nije tu. Na poslu je,” lakonski je odgovorila na moj upit je li pjesnik doma.

“Znate li možda kad će se vratiti,” bio sam uporan.

“Ne znam. On ti poslije posla često svrati na piće u Staklaru.* Nego ti opet svrni sutra predveče. Reći ću mu da dolaziš.”

Rečeno – učinjeno. U međuvremenu sam saznao da Meho radi u vojnoj fabrici “Igman”, i to kao majstor. Otkud radnik u poeziji, zapitao sam se. Pjesnici za koje sam znao – većinom iz čitanki – bili su ili heroji iz rata, ili pak neki neodređeni, “lelujavi” tipovi bez stalnog posla i konkretnog zanimanja.

A sutra me je, u njegovoj “kutijici” od stana, čekalo novo iznenađenje. Jednostavan dnevni boravak se sastojao od kuhinjice, stola, par stolica, kauča i kredenca, ali u kome se, umjesto kojekakvih kućnih potrepština i drangulija, nalazilo brdo knjiga. Njih je bilo i van njega, i to svuda naokolo.

Pjesnik me je lijepo primio. Bješe mu silno drago što ga se je neko – pa makar i mi,

mlàci – uopšte sjetio. Već je prošlo desetak godina od njegove treće – do tada zadnje – pjesničke zbirke (“Navikavanje na zemlju”, Sarajevo, 1969) i naš poeta pjesnik bješe zapao u stvaralačku krizu. A kako je živio u malom gradu, daleko od centra književnih zbivanja, osjećao se je pomalo zaboravljenim.

Bilo kako bilo, Rizvanović me je odmah osvojio. Srdačan, neposredan, bistar i duhovit, sa sjajnim osjećajem za humor. Odmah se vidjelo da se jako voli šaliti.

(Jedan njegov poznanik mi je kasnije ispričao jednu anegdotu koja dosta govori o Mešinom zafrkantskom duhu. Prema toj pričici pjesnik je jednoga jutra otišao u grad da kupi jogurt za doručak. Nije ga bilo cijeloga dana. Kad mu je kasno naveče otvorila vrata, njegova žena, ljuta i zabrinuta, odmah primijeti da joj je muž dobro nakresan. No, da bi to “zabašurio”, šeret sa Trešanice iz kese brže-bolje izvadi “čašicu” pavlake i prozbori: “Evo, ženo! Obišao sam cijeli grad. Nigdje jogurta!”)

Poslije sam nekoliko puta svraćao do njega. Pri tim našim susretima kafe bi nam najčešće donosila njegova kćer D. Bila je nešto mlađa od mene. Visoka i krhka, s naočalama jakih okvira, činila mi se kao biće iz drugog svijeta. Pubertetlija uzavrelih hormona, gleduckao bih je ispod oka, nadajući se uzvraćanju pogleda. Ali je sve ostalo na mome nadanju.

Kao mlad poeta, od dobrog i nesebičnog Meše sam dosta naučio. Sjećam se, na primjer, kad mi je onomad, lirski zablokiran, pokazao nekoliko bilježnica napisanih-pa-precrtanih stihova. “Vidi, mali: kad se ovako počneš rvati sa stihom, znaj da stih još nije sazreo!”

No, najviše sam od njega naučio kad sam, sredinom osamdesetih, s nekolicinom literata osnovao Književni klub “Tin Ujević”. Sastajali smo se u prostorijama Foto-kino kluba Konjic koji je radio u sastavu Narodnog univerziteta. Bila su to naša prva, i zato, o, tako dragocjena čitanja. Najljepše i najuzbudljivije nam je bilo kad bi došao značajan, renomirani pjesnik Meho R. On bi nam dobronamjerno ukazivao na vrline i mane naših pisanija. Bodrio nas i katkad blago kritikovao, ali nikad preoštro i svisoka. Tih večeri bismo, u neka doba, iz suterenske prostorije Kluba izlazili kao omađijani, opijeni vlastitom veličinom (o, mladosti!) i tek ponekom uspjelom metaforom.

Meho Rizvanović je bio pošten i empatičan čovjek. Bio je vrlo osjetljiv na nepravdu. Takvog su ga svi poznavali, pa i u  fabrici, gdje je nerijetko dizao glas za prava radnika. Takođe, nije podnosio ironiju i sarkazam, pogotovo ne u društvu. Jednom se posvađao sa starim drugom stoga što je ovaj, malo “pod gasom”, u kafani vrijeđao nekog neznanca za susjednim stolom. Poslije dugo nije govorio s tim nasrtljivim drugarom.

Rizvanovićev život su obilježile dvije velike tragedije. Prva bješe nasilna smrtu njegovog najstarijeg sina. Taj sin, Nine, je bio momak za primjer: pametan, poslušan, marljiv… Uz to, bio je i vrlo talentovani karataš, jedan od najboljih u Gradu. Ubila ga je, navodno u krivolovu, jedna protuha moga prezimena, tadašnji lovočuvar A. S. Više se ne sjećam svih okolnosti pod kojima se to desilo, ali znam da je to bilo apsolutno nepotrebno i apsurdno. Mladi, lijep život prekinut u naponu životne radosti!

Meša se nikad nije oporavio od tog biča sudbine. A i kako bi? Ne daj ti ga bože razumit’, rekla bi moja ujna.

Nakon te tragedije, do tada umjereni pušač, Meho je naprosto “gutao” cigarete. Uozbiljio se, namračio. Nijgde onog  šereta, mangupa vazdan spremnog na šalu i dosjetku.

Katkad bismo se sretali na ulici, lijepo pozdravljali, ali to više nije bilo doba, pa čak ni precrtane, poezije. Kući mu više nisam odlazio. Bilo mi neugodno. Kako pričati o stihu, ma o bilo čemu, nakon takvog sunovrata?

Druga tragedija  bio je sâm rat devedesetih. Meho nije vjerovao u mržnju i zlo. Zato ga je sve ono ružno devedesetih naprosto zateklo. Prvu godinu i po rata, dok sam još bio u gradu, nisam ga viđao. Radio sam u Crvenom krstu, na lijevoj obali Neretve, a njegov stan se nalazio u drugom dijelu grada. Kad bih išao na posao, samo sam pogledom tražio kakav zaklon – haustor, deblo, kuća – iza koga bih mogao skočiti ako zapuca. Tada se na ulicu izlazilo samo ako baš moraš.

No, kad sam jednog jutra, prvih mjeseci rata, zadihan hrupio u kancelariju, koleginica mi reče: “Umro Meho!”

Sledih se: “Od granate? Snajpera”, upitah.

“Jok. Srce.”

I danas me je stid, ali evo, reći ću: laknulo mi je. Samo nek’ nije ubijen.

Istoga dana sam napisao i njemu posvetio jednu pjesmu. Ta je pjesma poslije rata objavljena u mostarskom časopisu “Most” koji je Meša primao. Izgubio sam je u vihoru rata i brojnih selenja. Sjećam se samo da se u njoj spominje “… ulica koja je za mene oduvijek nosila tvoje ime”.

To se u stvarnosti, na moju žalost i sramotu lokalnih vlasti, (još) nije desilo.

Pokazalo se da je ta druga smrt pjesnika Mehe Rizvanovića bila dezinformacija, jedna od mnogih koje su u to vrijeme kolale opsjednutim gradom. Meho Rizvanović je “zadnji put”, definitivno umro dvadesetog aprila devedeset i treće godine. Tada sam već bio otišao iz grada, i tek mnogo kasnije saznao za Mehinu posljednju smrt.

Petnaestak godina kasnije Amatersko pozorište “Neretva” iz Konjica je sabralo njegovu poetsku ostavštinu i posthumno objavilo zbirku pjesama “Crna kutija”. Iz nje još uvijek, za sladokusce, šapuće Mehin glas. Pa da ga oslušnemo.

Obmana

Ko zanoći u obmani

ljepše će prespavati.

Ujutro će čuti

kako ptice pjevaju

i to je dokaz

da se jezik može

divno upotrijebiti.

Upotreba jezika je

kao upotreba lijeka:

Kažeš bolesnoj starici,

lijepo ti stoje

bolesničke papuče

i ona odmah življe korača.

U tom ubjeđenju joj prođe dan,

da bi u obmani zanoćila.

U gluho doba

naprave analizu njenog sna

i nađu muškarca, oznojenog

kao u sauni.

Meho Rizvanović, “Crna kutija”, AP Neretva, Konjic, 2007.

—–

* Staklara – bar u prizemlju robne kuće u Konjicu. Op. aut.

Goran Sarić

Ljeto, kraj osamdesetih. Po drugi put učestvujem na Struškim večerima poezije., jednom od najuglednijih svjetskih festivala poezije. Prelijepi Ohrid i Struga, stari manastiri, Biljanini izvori… Između čitanja imam dosta slobodnog vremena, pa šetam sokacima i uličicama dvaju susjednih, prelijepih, ali vrlo različitih makedonskih gradića. Jedan (Ohrid), sa onim njegovim radnjicama i ćepencima: spor, spokojan i trom, sav odiše Orijentom, a drugi (Struga), iako mali, živahan je, poletan, moderan gradić: šatalište s obja strane Drima – djeca klikću i vrište, svako malo se bacajući u hladnu, tamnozelenu vodu.

I baš tu, stotinama kilometara daleko od zavičaja, usred vrelog ljeta nasred ulice sretnem mog vjenčanog kuma, poetu Stanoja Golića! Nas dvojica se poznajemo i prijateljujemo još od studentskih dana u Sarajevu. Obojica romantici, ljubitelji pisane riječi, osjetljive, mekane duše. Tih godina smo na faksu, studenti književnosti, zajedno s pokojnim Vladom Srebrovim – koji nam tada bješe nekom vrstom mentora – i nekolicinom kolega, obnovili rad Književnog kluba “Mak Dizdar”.

No, bilo je vremena i za druge, profanije “aktivnosti”. Gledajući unatrag, rekao bih da nas je sudbina u pravo vrijeme dovela na pravo mjesto. Čuvena sarajevska rock-scena, Kustini filmovi, MESS  i poezija u Kamernom teatru 55… A razmahala se i privatna inicijativa. Sarajevo su preplavile stotine kafića: Dedan, Đerdan, Davorin, Stari sat, Zvono, Orijent… U njima smo stajali satima u skučenom prostoru, srkali svoja pićenca, slušali muziku i klimali glavama. (Tu se nije moglo pričati. Muzika je bila toliko glasna da su oči i ruke bili jedino sredstvo komunikacije.)

A kad bismo obišli sva kultna mjesta i sve “izgustirali”, kasno noću bi se Stane i ja, izbjegavajući šmrkove perača ulica, vraćali u naše studentske sobice na suprotnim padinama grada: on na Vratniku, ja na Bistriuk. Prije toga bismo često još svratili na zadnju čašicu razgovora “Kod Reše”. Bila je to tada, koliko znam, jedina kafana na Baščaršiji koja je radila cijelu noć. U nju su, u ta kasna doba, obično svraćali taksisti i sumnjiva lica s kojima se nije bilo uputno družiti. Zato bismo najčešće sjedili sami, za nekim stolom u uglu.Tu bismo iz džepova istresali zadnje žute banke: tanjir čuvene Rešine pure sa sirom i čašica žéste. A onda, od izvora dva putića, svaki uz svoju srajevsku padinu.

Iskreno, dosta smo pili, i ja i on. Bili smo solidni studenti, ali se baš fino cugalo. Što reče jedan naš kolega: “Od svih padeža najdraži nam je bio – lokativ!”

Zbog našeg posebnog odnosa – dva lelujava, ćaknuta pjesnika! – niko se nije iznenadio kad sam par godina docnije – opet u Konjicu, već zaposlen – između nekolicine sjajnih drugara, za vjenčanog kuma odabrao baš njega, Staneta. Kum nije dugme. Tu biraš onog najboljeg.

Tako smo naše prijateljstvo “zacementirali” na mom i Darijinom svadbenom slavlju na Boračkom jezeru. Za pojmove današnjeg novog glamura to nije bilo ništa veliko: stotinjak ljudi. Ali nama dosta. Početak septembra, krasno vrijeme,  šuma tek počela da rudi… Veselje, igra i ples, pjesma. I nijedna razbijena čaša. Kako kumu i priliči, Stane je u svemu dobrom prednjačio.

Nazad u Strugu. Tog dana kad smo se nenadano sreli, popili smo po kafu i sok, malo popričali, i brzo se rastali. Tog popodneva sam, naime, imao čitanje na Biljaninim izvorima, pa smo se dogovorili da se opet nađemo sutra ujutru, i to ispred hotela u kome se on smjestio. Tako sam se sutradan u dogovoreno vrijeme “nacrtao” pred ulazom hotela. Međutim, kako ga nije bilo – a Stane je uvijek bio tačan – odlučim da uđem i raspitam se na recepciji. Kako nisam znao broj njegove sobe, recepcionerki rekoh samo njegovo ime i prezime. Ova se zadubi u listu gostiju i, nakon dužeg traženja, promrmlja: “Aaa, to je onaj sa dijalize. Danas mu se nešto baš odužilo!”

Meni kao da se otvorila golema rupa pod nogama. Stane i dijaliza. Otkud sad to?!

Kad se napokon pojavio u holu, učinio mi se nekako bljeđi nego juče. Ali mu ništa nisam rekao. Tokom tog susreta sve je među nama bilo kao ranije: ista prisnost, zezancija, mrvice poezije… Samo nismo pili. Meni nije palo na pamet da pominjem alkohol, a ni Stane ga nije spomenuo.

Poslije sam se raspitao: taj struški hotel bio je jedan od rijetkih hotela u Jugi koji su imali skupe aparate za davanje dijalize. Zato su zdravstveni fondovi bubrežnim bolesnicima u čitavoj Jugoslaviji plaćali boravak u njemu. To je tim ljudima često bio jedini način da odu na ljetovanje.

Poslije, kad se napokon “otvorio” i sve mi ispričao, ispostavilo se da Stanetovi bubrezi već godinama rade veoma slabo.

Nisam htio o tome puno da ga propitujem. Vidio sam da mu je neugodno da o tome govori. Zato je valjda s nama tako i pio, sigurno ne manje od ostalih.

Od tada sam ga još više cijenio.

Rat devedesetih ga je zatekao u Sarajevu. Živio je negdje kod Baščaršije, s tadašnjom prijateljicom M. No, kad mu je svakodnevni odlazak u bolnicu “Koševo”, na dijalizu, nekako je isposlovao izlazak iza Grada iz medicinskih razloga i vratio se u rodni Han-Pijesak.

Poslije je na dijalizu išao u Kasindol, a na preglede u Beograd. Jednom ga je  tamo, na moju molbu, u bolnici posjetio moj rođak i rekao mi da Stane grozno izgleda. “Dođe mi”, rekao mu je tada moj kum, “da počupam sve ove žice i kablove i skočim kroz prozor.”

Prvih godina poslije rata, kad bih odlazio u zavičaj, nekoliko puta sam ga nazvao telefonom. Međutim, uvijek je bio, govorio je neki ženski glas, “upravo izišao”, ili, pak, “negdje u Sarajevu”. Nije trebalo puno pameti da zaključim kako me izbjegava: neće ni da ga čujem, a nekmoli vidim bolesnoga!

Isprva mi bješe malo krivo, a onda sam shvatio. Pusto čovjeka, nije mu ni do čega! Uostalom, ako ga ja ne mogu shvatiti…

(Poslije je sudbina i meni “namjestila” sličnu “prljavu igru” sa zdravljem. Dugo sam, i teško bolovao. Tako smo na kraju opet ispali dva čudna, po mnogo čemu slična šašava pjesnika.)

*Stanoje Golić je umro jedne zime početkom milenijuma. U gradskoj biblioteci u Han-Pijesku, u kojoj je radio do pred smrt, održano je veče posvećeno njemu i njegovim stihovima. Pa da i ja završim u sličnom tonu: evo jedne od pjesama iz njegove literarne ostavštine koju mi je nedavno poslala njegova sestra Rada koja sada živi u Americi. U spomen njenom bratu a mom kumu, Romanijskom Lanetu Stanoju Goliću:

*Stanoje Golić je umro jedne zime početkom milenijuma. U gradskoj biblioteci u Han-Pijesku, u kojoj je do smrti radio, održano je prigodno veče posvećeno njemu i njegovim stihovima. Za života je objavio dvije stihozbirke. Čini mi se najpriličnijim da ovaj mucavi tekst i završim jednom od pjesama iz njegove literarne ostavštine. Dobio sam je od njegove sestre, “male Rade”, koja sada ima porodicu i živi u Americi.

Dok se zora rađa, slijepa ptica leti u nebo

Kroz tjeskobnu noć slikjepa ptica

doziva miris dječijih pelena.

A noć, vlasnica smrti, rže

mrkim sjajem u bezsuznim očima.

Nečujni koraci, odavno zaboravljeni,

kroz ćutanje razbacani, stresaju

zgrušalo busenje i kroz brazgotine

dodiruju slijepu pticu.

Spušta se oštrica udesa kroz pljusak, sveopšti,

povija se krilati anđeo kroz pocijepane zavjese.

A, slani osmjeh, na bezličnom licu, rumori

nebeskim sjajem neostvarenih želja.

Na sapima utisnuta noć, poput bolesničkih

grobova. U iznošenom oku ona bi se ogledala.

U dahu toplog jutra ona bi se rađala.

I bježat bi, slijepa ptica, ovjenčana

i nadojena vatrom nerođenog sveca.

Stanoje Golić

Zdenko Karačić je po struci, zapravo, bio profesor tjelesnog odgoja. Neko vrijeme mu to i jeste bio poziv, ali je osamdesetih – vjerovatno zbog nedostatka norme – prešao među knjige. No, omiljen je bio i kao fiskulturnik. Taj nije mnogo mario za plan i program. Bilo mu je važno da ga đaci slušaju, puste ga na miru, i da se dobro zabavljaju. “Evo vam lopta, pa se igrajte”, često nam je govorio. A on bi sjeo negdje tu, pokraj igrališta, i nešto svoje dumao.

Ali je baš mene i takav, miran i tolerantan, jednom dobro “žacnuo”.

Bio je mart, sredina sedamdesetih. Na “partizanovom” igralištu već su bile počele pripreme za slet u čast Titovog rođendana, u kojima je učestvovao i moj razred. Za vježbu smo trebali odjenuti neku vrstu vojne uniforme, pa ih je Kaća jednoga dana razdijelio nama, učenicima. Svima, osim meni.

“A zašto ne i on,” upitao je neko od učenika Kaću.

“Zato što za njega nema uniforme”, lakonski je odgovorio naš difovac i otišao na svoje mjesto za šutnju.

Čovjek je bio u pravu. Jer, ja sam tada bio toliko žgoljav da je za mene bilo prakično nemoguće naći odgovarajuću uniformu. I sâm sam toga bio svjestan – čak i ja sam bar ponekad morao stati pred ogledalo! – ali su me žestoko zaboljele njegove riječi.

No, i dalje sam nastavio ići u biblioteku. “Gutao” knjige, mnoge i mimo lektire, često tražeći njegovu preporuku. Jer, mada nije studirao književnost, Kaća je bio vrlo načitan. Vidjevši da sam ozbiljno “zagrizao” u belles-lettres, jednom me je uputio na živog pisca, nikog drugog do velikog slikara, putopisca i karikaturistu, Konjičanina Zulfikara Zuku Džumhura. Predložio mi da odem k njemu na upoznavanje. (Tih dana je Zuko boravio u Konjicu.) Tako sam Kaći ostao “dužan” za jedno vrlo važno poznanstvo.

Kasnije, kad sam diplomirao Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u Jugoslaviji je vladala velika ekonomska kriza. Čitave dvije i po godine sam čekao da dobijem posao. To je bio najteži period mog dotadašnjeg života. Svuda sam konkurisao, čak i na radna mjesta daleko od kuće i grada, samo ne bih li, sa solidno popunjenim novčanikom, već jednom postao “svoj čovjek”. Na kraju sam počeo konkurisati i na radna mjesta učitelja po okolnim selima, ali su me i tu odbijali. “Prejaka ti je diploma,” govorili su mi.

Na koncu se, sasvim neočekivano, otvorilo radno mjesto bibliotekara u “mojoj” srednjoj školi, stotinjak metara od roditeljske kuće! A otvoreno je zato što je na dugotrajnom bolovanju bio upravo moj bivši fiskulturnik”!

Tamo sam na samom početku radio s koleginicom Vildanom Stanišić (rođ. Pirkić). Nas dvoje smo lijepo sarađivali. Vrlo pedantna i savjesna, Vildana je u Kaćin “kreativni nered” unijela jasan i logičan sistem. Sad su sve knjige uredno, po abecednom redu, stajale na policama, zavedene u registar. Svaki učenik je dobio bibliotečki karton, da se zna kad je zadužio, a kad mora vratiti knjigu. Moj prilog Vildaninom prilježnom radu je bio taj što smo od cartva slova napravili medijateku. U njoj su učenici, osim knjiga, mogli posuditi gramofonske ploče i videokasete (ekranizacije književnih djela).

Kasnije se Vildana udala u Sarajevo, a Kaća se s bolovanja vratio u medijateku. Odmah smo lijepo podijelili zaduženja. Ja sam se brinuo za red u lektiri, a Kaća, uglavnom, za atmosferu. I ldobro je to šljakalo. On je bio duhovit, kozer. Često je znao sjesti za pijano, nešto nam odsvirati i otpjevati. Bio je veliki kreativac, pa se osim sviranja (klavir, harmonika, truba, saksofon), bavio i snimanjem dokumentarnih filmova. Njegov dokumentarac Gorki čaj o sječi lipa u gradu Konjicu je na jednom međunarodnom festivalu dobio uglednu nagradu. Na njoj su mu mnogi “filmaši” u Gradu bili jako zavidni.

Tako je naša biblioteka postala jedno od kultnih mjesta u gradu. Tu se radilo – bili smo otvoreni i za cijeli grad – ali i raspravljalo, recitovalo, sviralo, pjevalo… Zato to doba – druga polovina osamdesetih – uprkos napetostima u državi, spada u  jedan od najljepših perioda u mom životu.

Ali… “Čašu meda jošt’ niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči” (P. P. Njegoš). Kaćini problemi počeli su dijelom zahvaljujući baš toj njegovoj kreativnosti i svestranosti. Odjednom je “izgubio kompas”, počeo da piše pisma poznatim ljudima i institucijama, da se žali na sve i svašta, traži pomoć… (Imao je sedmoro djece.) Stalno je bio uzbuđen, pričao nepovezano. Bilo je očito da tu nešto ne štima. Na poslu se pojavljivao kad hoće a odlazio kad mu je volja. Pokušao sam razgovarati s njim, urazumiti ga, ali uzalud. Bio je “debelo” zaglavio u neki svoj imaginarni svijet iz koga mu, bar tada, nije bilo izlaza. Na kraju se jedno vrijeme “skrivao” na gradskom groblju u Sarajevu. Bilo je očito da mora biti hospitaliziran.

Na posao se vratio mjesecima kasnije, vidno izmijenjen: okrupnjao, vas podbuo od lijekova, neprirodno miran i povučen. Na nekoć živahnu i veselu bibliotečku atmosferu pao je teški plašt potištenosti.

Nekoliko godina kasnije je izbio rat. Zemlja je otišlo dođavola, ja iz zemlje (u Holandiju). Više se nismo viđali. Nekoliko godina poslije vojne, za rijetkih odlazaka u zavičaj, sam ga posjetio samo jednom, i to u njegovoj prostranoj kući u naselju Ovčari nadomak Konjica. Tamo sam otišao sa mojom majkom, učiteljicom Natom, koja je učila, ako se ne varam, troje njegove djece. On, njegova žena, mi i bukadar djece – puna nas kuća! I dok su ostali živo pričali, pijuckali i mezili, moj drug, profa i kolega je tiho i odsutno sjedio u pročelju stola. Kad bih ga nešto upitao ili se probao sjetiti starih vremena i našaliti, on bi se samo blago nasmiješio i pogledao nekako kroz mene. Svijeća koja tiho dogorjeva.

Umro je januara 2008. Nekoliko mjeseci pred smrt rekao je svojoj supruzi: “Vidjećeš, ženo, kad umrem na moju sahranu će doći cijeli Konjic!”

I došao je, bezmalo cijeli njegov grad. Svuda je vladao muk. Ni trube, ni ramunike, ni pijana.

Puno, puno docnije, pišući knjigu pjesama o dragim ljudima, napisao sam ovu pjesmu, kasnije objavljenu u knjizi “Ruka iz krasnog Niotkud”:

Kaćito

1. Karačiću

Kad mu je u glavi nešto kvrcnulo,

netragom je nestao dvije-tri sedmice,

i skrivao se u katakombama

na koševskom greblju.

“A što li, moj Kaćito”,

upitah ga mjesecima docnije,

kad je mrvičak došao k sebi.

“Pa, da im budem bliže”,

čudno me pogledao tada,

kao da bih bar ja to morao znati.

Puno je dara imao,

svakojakog,

taj knjižničar kao sad izašao

iz Borhesove biblioteke!

Profesor fiskulture,

filmski meštar,

trubač, harmonikaš i pijanista,

ma i pisac – mada tu nekako “najtanji”.

A baš ga,

i danas tako mnijem,

to preobilje dara slomilo.

Umislio da može sve,

pa barnuo usvašta.

Ne treba čovjeku previše dobra dati,

pa da se osili,

na nebesa da navali!

Poslije te eskapade koševske,

još godinama vegetirao,

pa se polako,

p

o

l

a

k

o,

k’o žiška,

zgasio.

Pred samu smrt,

već teško hasta,

ženi rekao:

“Vidjet ćeš, ženo,

cijela će mi čaršija

na groblje doći.”

I došla je,

mome Kaćitu,

dakako!

“Kako hoćeš. Na kraju krajeva, radi se o tvom tijelu”, rekao je. “Odoh ja vani, da zapalim,” ustao je, pokupio sa stola kesicu s duhanom, ćat i upaljač i kao da od nečeg bježi žurno izišao na kišu koja, evo, pljušti već danima.

Suzana je ostala nijema. Sve je mogla očekivati, ali ovo…

Pod očima joj duboke kese. Podočnjaci. Uvijek ih je imala, loši bubrezi, ali ovo… Cijelu noć nije oka sklopila. Vrtila se u krevetu, čaršaf je ujutru bio mokar k’o čep. Ćulila uši, osluškivala kćerkino disanje, plašila se da je ne probudi muževljevo hrkanje. Nekoliko ga je puta čak žestoko munula u rebra. On snom pravednika, a njoj ne pomažu ni dva melatonina!

Kako samo može… pomisli, nervozno grickajući nokte. I njoj se išlo vani, na cigaru, ali se suzdržala. Ne bi bilo pametno. Doduše, tek su tri mjeseca, ali šta god da se desi…

U maloj, novoj planinskoj kućici koja je sva još mirisala na drvo – prvom smještaju u izbjeglištvu, su tek tri mjeseca, a kao da je od novcem kupljenog izlaska iz opkoljenog grada u zavičaju prošla čitava vječnost! Avganistanska porodica s kojom su dijelili bungalov je, srećom, još bila u krpama. Uostalom, šta i da rade? U tek otvorenom azilantskom centru, osim kantine i malog dućana – između doručka i ručka oboje zatvoreni – nije bilo nekih sadržaja. Uprava Centra se, očito, još premišljala kako da im skrati čekanje na zahtjev za statusom: stalni boravak, dom, pravo na posao. Doduše, govorkalo se o uvođenju kursa holandskog jezika, uređenju sale za fitnes, pa čak i malog kina, ali… Upravu je, kažu, u ovom času više brinula prokleta kiša. Januar, a kao da su usred jeseni! Centar se nalazio s jedne strane poldera, podignutog još davne 1962. godine. S druge je šumila i hučala pobješnjela rijeka.

Juče se, iz čiste radoznalosti, popela na nasip. Voda već prešla polovinu. Veliki talasi su nosili kese, grane, pa čak i cijela stabla – sve sa korijenjem!

Tijelom joj prođoše trnci.

Centrom je kružila glasina da će, ako se ovako nastavi, uskoro – možda još noćas! – svi biti evakuisani.

Čvrsto stegnu mali kišobran, i oprezno se spusti niz nasip. Na jednom mjestu se okliznula,  ali joj je ipak nekako uspjelo da održi ravnotežu. Koji te đavo tenta da se po ovakvom kijametu pentraš uz nasip, kao da čuje njegov glas. “Pa šta. vidiš da nisam pala!” progunđa, kao da bi je on mogao čuti.

***

U pregrijanom dnevnom boravku dvojica muškaraca su se žučno raspravljala. Malo na engleskom, a najviše rukama i nogama.

“Dok su Rusi bili u Kabulu, još si ih ponekad i mogao prevariti. Proturiti nešto između redova. Ali ovi…,”  staloženo je stanje u rodnoj grudi pojašnjavao avganistanski novinar., “… oni svaku rečenicu čitaju po tri-četiri puta. Jednom sam, neposredno pred izlazak lista, ušao u štampariju. Znaš koga sam tamo zatekao?” Zabuljio se u Suzaninog muža kao da odista očekuje odgovor. “Cenzora! Iako su nam u redakciji stalno sjedili za vratom, htjeli su da i u štampariji još jednom sve provjere. Sve. Svaka riječ po šerijatu! Tada sam shvatio da tu za mene, nezavisnog novinara, nema hljeba. Kupi prnje i odlazi.”

Suzanin muž je, sa svoje strane, išaretio o stanju u zavičaju. Klonovi bivših komunjara, domaći izdajnici, strani faktor…

“Kad je ono priznata Baasnia,” namjerno je ime svoje zemlje rastegnuo po teksaški, “mislili smo da će rat stati za dvadeset i četiri sata. Kako smo bili naivni! Trebalo je da pogine još stotinjak hiljada duša, da padne Srebrenica… Da nas se bukadar raseli po svijetu. Zapadu dobro došla naša svježa krv.”

Sagovornik je buljio u njega.

“Šta me tako gledaš? Zar nisu baš oni, tamo kod vas, kad im je trebalo stvorili teroriste? Sigurno zato što vas vole, je li?”

Novinar je nijemo odmahnuo glavom.

“Eto vidiš! Nego, hajde da mi nazdravimo. Ko zna šta nas i ovdje još čeka.”

Kucnuše se rakijskim čašama, pa utonuše svaki u svoje misli. Sobom su još neko vrijeme odzvanjali vedri dječiji glasovi.

Čaše nije zaboravio, morala sam mu ih spakovati,

***

Kad je to ono moglo biti,,. pitala se i preračunavala. Mora ono kad je izišao iz rata, i pridružio im se u Hrvatskoj. A lijepo sam mu govorila da pazi, nemušto je jadikovala, svjesna da od toga nema nikakve koristi. Nije podnosio kondom, kao ni bilo šta drugo što bi ga moglo kočiti. Šíša rakije, mrva sira, kutija drine bez filtera – i njemu sve potaman!

Tamo još rat, ovdje još ništa, a ona već treći mjesec. Prije petnaestak dana je, bez njegovog znanja, otišla do ginekologinje, koja je u Centar dolazila dvaput mjesečno. Obavila test za trudnice. Doktorici je odmah rekla da ne zna hoće li ostaviti dijete.

Nije bila vjernica, ali ovo… Nikada nije razumjela žene koje su se lako odlučivale na abortus. Nikad se u vezi s tim nije kolebala. A neke njene drugarice su to radile kao da idu kod zubara.

A on, on se kleo da pojma nema kako se to moglo desiti. Da je uvijek pazio. Protiv svog adeta koristio gumicu. Većinom. A bez nje, da je “iskakao” na vrijeme.

Kad mu je, nakon posjete ginekologinji, rekla koliko je sati, silno se zbunio. “Zar sad,” promrmljao, i kao i sad, izišao da zapali.

Narednih dana je – obično kad bi curica zaspala, jer u tijesnom bungalovu danju za to nije bilo prilike – navaljivala na njega da joj otvoreno kaže šta da rade: da ostave bebu, ili…

Ali, kao i obično kad joj je bilo potrebno njegovo mišljenje, muž je ostajao krajnje neodređen. Kao da nije njegovo. O svemu je, kao sad s ovim Avganom, znao brbljati, a kad ga ona nešto važno upita – šuti k’o riba!

Bilo joj je jasno da sama mora donijeti odluku.

***

Vukli su se kroz debelo blato ka stacionaru. Ona ipak malo odlučnije, a on, duboko uvlačeći dim, par koraka za njom.

Čekaonica je bila prazna. Barem ne moramo čekati, pomisli, i strovali se na jednu od stolica uza zid. On je još stajao vani, žmàreći ostatke cigarete.

Nije čestito ni odahnula, kad se otvoriše vrata ordinacije i iz nje izviri mlada žena u bijelom.

“O, već ste tu! Zašto niste pokucali, pobogu? Odmah bih vas primila,” izvinjavajućim tonom, na odličnom engleskom jeziku, reče ginekologinja.

“Nema veze, tek smo ušli,” s mukom se na noge osovi Suzana, i kucnu Refiku o stakleni dio vrata da i on uđe.

“Aaa, mislila sam da ste sami.”

I jesam, bogami, pomisli Suzana.

“I, šta ste odlučili,” upita doktorka kad su se smjestili, njih dvoje s jedne, a ona s druge strane radnog stola.

Suzana pogleda muža postrance i kad vidje da je ovaj nijemo zagledan u neku tačku iznad doktorkine glave, odsječnim glasom reče: “Odlučila sam da odstranim plod.”

Preko doktorkinog lica kao da pade sjena.

“A zašto, ako smijem pitati?”

“Pa eto… Tamo je još uvijek rat, a mi ovdje bez igdje ičega…”

“Ima li ta odluka neke veze s vašom relacijom?”

“???”

“Mislim, je li između vas dvoje sve u redu?”

“Pa…” kolebljivo će žena, primijetivši da se Refik malo trgnuo i počeo da prati razgovor, “…u suštini jeste. Znate… Nije savršeno, ali… Ne svađamo se.” Zastade. “Barem ne prečesto.”

Opet tišina. I dobovanje kiše. Ginekologinja uzdahnu i reče:

“Onda, moliću lijepo, ne budite ludi! Niko vas odavde neće vratiti u rat. U to možete biti sigurni. Ni gladni nećete biti. Dobićete krov nad glavom. A kad se rat završi, eh, vidjećemo.” Potom, kao da donosi tešku odluku: “Znate, ja vam, kao vjernica, iz principijelnih razloga neću dati dozvolu za pobačaj.” Duboko uzdahnu, a onda nastavi: “Ali ako hoćete, možete otići u obližnji grad i neko od mojih kolega će vam sigurno dati takvu dozvolu. To nije nikakav problem. Samo vam kažem da bi to u vašem slučaju, s moje tačke gledišta, bila grehota. Pa, ako ćemo pravo, i grijeh.”

Suzana se tupo zagleda uvis.

Niski strop, njihalo strave, se lagano počelo spuštati.

“Onda ćemo, gospođo draga, ostaviti bebu!” prenu je najednom Refikov glas. “Ako je tako, ako nas nećete vratiti dok tamo ne zavlada mir, Suzana će roditi. Znate, ona nikad nije…”, i stade.

Izgovorio je to mirno i odlučno, kao da naručuje kafu.

“Stvarno?” iznenađeno će doktorica. “A šta Vi kažete na to, Suzana?”

“Pa, ja…” zamuckuje Suzana, piljeći čas u muža, čas u ginekologinju.

“Ma jasno je šta ona misli! Vidite, valjda, koliko se koleba? Samo je malo zatečena,” reče Refik i ustade sa stolice.

Doktorica je i dalje zurila u Suzanu, ali ova samo slegnu ramenima i krenu za mužem.

“Doviđenja. I puno Vam hvala,” reče izlazeći, i pažljivo zatvori vrata za sobom. Kao da ih ne ošteti.

***

Kad su njihovi Avgani napokon dobili kuću – u izbjegličkom ruletu između Vlade i izbjeglica nema nikakvih pravila – i krenuli na novo odredište, osvanuo je suh dan. Oblačno, ali bez kiše. Unatoč čvrstih obećanja da će pisati jedni drugima i posjećivati se, samo djeca nisu znala da se vide posljednji put. Da ih onog časa kad avganistanski novinar okrene ključ prastarog, za par stotina guldena kupljenog opel kadeta, sudbina definitivno vodi različitim stazama.

Prije ulaska u auto novinar potraži nešto u džepu, i potom pruži Refiku stisnutu pesnicu.

“Evo ti. Znaš da ni ja nisam vjernik, ali… ovo mi je dala mati, kad sam polazio.” Na trenutak je sklonio pogled. “Vi još nemate kuću.”

Refik mu iz šake oprezno uze brojanice, i dade ih Suzani. Njoj će više trebati. Njih je sad dvoje.

Iz knjige priča “Isus na dovratku”, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2021.

Danas je u Holandiji Kraljev dan. Tačno je 10 godina kako je (tadašnji) princ Willem Alexander, najstariji sin (sada) princeze Beatrix naslijedio majku na tronu i postao kralj.

Ove godine centralna proslava se dešava u Rotterdamu. Tu Kralj porodicom i dijelom familije obilazi Grad. Danas im fali samo srednja kći, studentica Alexia, i to zbog obaveza na fakultetu. (Nama Balkancima to izgleda nevjerovatno, zar ne?!)

U svečanom obilasku grada pred kraljem se smjenjuju muzičari, sportisti, predstavnici manjina, cirkuski artisti, trbušne plesačice… Sve me to pomalo podsjeća na nekadašnji slet na Dan mladosti pred Josipom Brozom Titom. No, ima jedna suštinska razlika. Ono je, naime, budući socijalističko, bilo “primitivno”, “iznuđeno”, s “mirosom diktature”. A ovo je, naravno – sve suprotno od toga!

Neću više o tome. Ko zna kud bi me odvelo. Nego, evo odlomka iz priče, zapisa iz jedne davne knjige: o istom prazniku, sličnom danu i atmosferi. Samo što je tad na tronu bija Willemova majka.

Moja averzija prema gužvi i svom tom cirkusu ostala je ista.

Dan ranije majka je svako malo izlazila na dvorište, gledala u nebo: “Samo da sutra ne pada”, zabrinuto je gunđala sebi u bradu, zureći u stada tustih oblaka što su nemilosrdno špartali visoko iznad holandskih pašnjaka.

Znam šta je: sutra nam je trebalo u centar grada, na romel-markt, ogromnu buvlju pijacu koja svakog 30. aprila zauzme maltene pola grada. A pošto se uskoro vraća kući, u Bosnu – treba nakupovati svakojake điđemiđe za rodbinu, prijatelje, komšije…

A meni je tog buvljaka, kao i cijele frke oko kraljičinog rodjendana – navrh glave! Neopisiva gužva, galama, masa kroz koju se probijaš puževim korakom, služeći se, po potrebi i laktovima, nepregledna gomila starudija na štandovima…

A, da se ne radi samo o mojoj (antipotrošačkoj) ‘iščašenosti’, nego da je i nekim Holandezima praznične gužve navrh glave, potvrđuje činjenica da je u glavnom gradu slavljenje lude Kraljičine noći bilo zabranjeno čitavih devet godina! Toliko je policija, naime, 1995. godine problema imala s razularenom masom da je Gradska uprava odlučila suspendovati ovaj tradicionalno bestijalni ulazak u (Kraljičin) dan. Za ovdašnje pivopije – prava katastrofa! Nema točenja alkohola, produženog rada kafana, niti muzike na otvorenom, pa čak ni vanrednih vozova za Amsterdam. Siroti ugostitelji! Čitave godine čekaju taj datum da napune novčanike…

Istinabog, tada kafane i nisu bile glavni problem, nego to bijahu baš – romelmarktovi! Naime, buvljaci su tada  mogli počinjati s prodajom već od ponoći. Pa masa divlje nagrnula da što prije pazari… Bilo je u toj neopisivoj gužvi i pregaženih, i teško povrijeđenih… Međutim, kola hitne pomoći na mnogim mjestima nisu mogla prići povrijeđenima zbog štandova sa polovnom robom, što je  povećalo haos i tragediju.

Upravo zato je i ovogodišnja dozvola gradonačelnika Amsterdama strogo selektivna : kafići mogu duže raditi, pivo se može nemilice točiti, neka i ‘žive’svirke na otvorenom, ali buvljaka prije zore – ne !

Pred spavanje, ulazim u bakinu sobu, da joj poželim laku noć. Kao što sam i očekivao, zatičem je kraj prozora, zagledanu u mrak : “Samo da sutra ne pada…”

I eto, posrećilo joj se. Nije padalo. Štaviše, sunčan dan, bez mnogo vjetra, skoro vruće. U očima joj čitam nestrpljenje, želju da što prije krenemo. Ni slučajno, mislim, znajući kakav nas ‘stampedo’ čeka. Prvo fruštuk – ondak na put, što bi rekao onaj Titov omladinac iz pedeset i neke.

Bijaše mitilo dvanaest kad smo kenuli.

Auto parkiram daleko od centra, lišen iluzije da tamo možemo pronaći mjesto za parkiranje. Okupani suncem, polako krećemo u poznatom pravcu. Puste ulice. Tek, na jednom ćošku, par mladića i djevojaka u narandžastim majicama. Pijuckaju pivo, nešto se kikoću. Sve im ravno do mora.

Malo dalje, iz suprotnog pravca, lijepa slika: nana, sa šamijom, za ruku drži nekog klinca, vjerovatno unuka, sa plastičnom krunom na glavi. Malac ponosno korača, sve pazeći da mu vjetrić ne oduva kraljevski znak s tjemena. Nas ni da pogleda. Ko ti je k’o on !

Nekakav crnac, na prastarom biciklu, u jednoj ruci guvernala, a u drugoj s mukom tegli kabasti hi-fi uređaj. Očito je i za njega pazarni dan završen. Sudeći po lovini – uspješno. Pa sad ide čovjek kući, da uz muziku zalije ‘lovinu’. To jest, ako mu prosvira! Jer, na rommelmarkt–u vlada nepisano pravilo:  no return! Ne očekuješ, valjda, da za par eurića dobiješ carevo blago!

Napokon stižemo na buvljak, na mjesto ‘kraljičine’ pijace, u dvorište crkve svetog Euzebija. S njenog se tornja pruža lijep vidik na Rajnu, i širu okolicu Arnhema, za dobre vidljivosti – čak tamo do Nijmegena, i druge velike rijeke, Waal.

Ispred crkve je montirana velika bina, na kojoj upravo piči neki havy-metal band. Ispred nje, nekoliko desetina, najviše stotinu mladih ljudi cupka, kao u slowmotion-u. Tek se ugrijavaju. Biće danas još sijaset bendova.

Tu, odmah iza, počinje buvljak. Stotine štandova, masa u pokretu: sladoled, alat, pecivo, minđuše, cd-evi, cipele, svijećnjaci, prastare fudbalske lopte, figurice, bureci, slike, hi-fi uređaji, televizori, telefoni iz prekambrija, mikrovalne i mikrotalasne, pice, videorekorderi, razdrndani kreveti, školski mikroskopi, stolice, bicikli, gramofoni, bunde, kupaći kostimi, kape, šeširi … Sve za jednu banku!

Namah me znoj oblije. Nije da se i za mene tu ne bi nešto našlo. Nego, valjda mi se to bazanje po buvljacima zgadilo dok smo stanovali u izbjegličkom centru. Pa smo, sa džeparcem od par guldena sedmično, većinu stvari htjeli-nehtjeli morali kupovati baš tamo. Naravno, nije u tome bilo ništa loše. Nego, osim gužve, koja mi nikad nije bila omiljeno agregatno stanje, najviše mi je smetao onaj miris. Koji, čini mi se, visi nad sve i jednim buvljakom. Ne znam ga opisati. Možda on i ne postoji, osim u mojim nosnicama. Možda ću biti najbliže istini ako kažem da se radi o kombinaciji vonja vlažne truleži i neke teške prašine. Pa vam se ono tako zavuče pod kožu da ga ni fax-helizinom ne možete oprati.  I dugo vas, nakon što vašar mine, i šatra se sklopi, podsjeća na izbjegličku bijedu kojoj ste nekoć bili izloženi.

Stoga se, uz malu grižnju savjesti, brzo opraštam s majkom, zakazavši joj sastanak za sat vremena kod obližnjeg spomenika. U gradu barem sve miriše na pivo!

No, I tamo, osim onog mirisa i starudija – ista priča! Gomila šetača, tržni centar pun k’o oko, ni mrdnut!

Na licima većine, posebno starijih, ne čitam svečano raspoloženje. « Seniori » su većinom smrtno ozbiljni, baš kao da su slučajno svratili, možda tek da nešto pazare. Pa što onda ne idu na onaj nesretni buvljak, ‘bo ih on, gunđam, da me ostali ne čuju. Jer, ukućani ionako već kradom pričaju da sam malo « šenuo », da mi ni Bog ne može ugoditi.

Srećom, više je mlađeg svijeta. ‘Sijevaju’ nožice, smješe se butkice, namiguju goli, glatki trbusi ispod majičica… Sirote one, mora da nemaju para za odjeću, kao da čujem šeretski glas mog ujaka, Daje, starog šarmera. Seksiste, kako Holanđani nazivaju muškarce sa zdravim – čitaj: enormnim! – interesom za suprotni pol.

Eh, Dajo, Dajo, ovdje bi nas obojicu smjesta tužili za seksualnu intimidaciju. Možda bismo morali i u pržun!

Neki momak, na uglu, bezbrižno zuri u nebo, savršeno odsutan. Na glavi ‘rasta’ kačket, u jednoj ruci piva, u drugoj džoint – kao da je upravo sišao sa postera!

Na ulicama dosta cajkana. Govorka se da su neki imami u Amsterdamu pastvi savjetovali da ovih dana ne ide u centar Grada. Ali, ovi ovdje kao da su i sami dio šarene, opuštene atmosfere. U svijetloplavim košuljicama, na biciklima ili na rasnim konjima, vječito nasmiješeni i u mješovitim parovima (‘bem ti ‘vaku policiju, ne da mi Dajo mira). Kao da ti šapuću:  “Šta čekaš, popij i ti koju, smotaj džoint! Ko nije haš – nije naš!”

Na glavnom trgu, ispred kinoteke, tri benda na razdaljini ne većoj od pedesetak metara! Šta ti ovdje možeš čuti, buni se čistunac u meni, nastojeći da razazna  nešto od onoga što bi, je li, trebalo da čini praznični ugođaj.

I dok Beatrix u ovom trenutku, uz vječni smiješak, jednim od njenih bezbrojnih šešira maše gomili na nekoj od hroningenskih (Groningen) ulica, supruga kod nekog uličnog prodavača kupuje pecivo. Perec suv, bezukusan, nikakav, ali mu zato cijena ‘masna’: jedan euro! Da ne bude prevare: dvije km! I da je vruć, sad iz pekare, bilo bi previše.

To me podsjeti na još jednu tamnu stranu ovog praznika: komercijalizaciju. Svako tu, osim običnih smrtnika, potrošača, nastoji da vam nešto utrapi: osim ugostitelja i buvljakista, tu su verglaši, ulični žongleri, sladoledžije, muzičari i muzikanti, pjesnici i škrabala, slikari i mrljatori (naivci i naivčine)… A o džeparima, dugoprstićima – da i ne govorim! Vrte se tu, brale, silni milioni!

Na koncu, siti galame a praznih trbuha, kupimo prnje i dobrano prije vremena odlazimo da sačekamo baku.

Na stepenicama kraj spomenika, smrad pišoke. I pored desetine montažnih javnih nužnika, svjetina više voli obližnji pasaž!

Toliko me bole noge da ipak odlučujem da tropnem na skaline. Supruga i sinčić sjedaju malo dalje, uz vjetar. Šutimo, smoreni, zagledani u nebo.

Kad, eto ti bake. I to – prije vremena! U rukama dva para crnih cipela. «Vidite šta sam kupila! Zar nisu divne? Jako su udobne ,» smiješi se, neodlučna, kao da će joj tek naše klimanje glavama donijeti pravu dobit.

“Jesu, udobne su, ali samo prvih petnaest metara”, pecnem je.

«Ih, kakav si», uzvrati, tobože rastuženo, i s olakšanjem se skljoka na basamake.

«Vidi kolike su mi kurije oči», kaže, skidajući cipele. «Zbog njih sam ih i kupila. Ubiše me ove moje bakandže.»

Pazi, stvarno, na prstima joj zadebljanja k’o lješnjaci. “To mora da boli”, kažem.

“Pa,  jašta nego boli. A ti mislio da se zezam”, dodaje majka uz prijekoran pogled.

Poslije, u našem vrtu, dugo uživamo na sunčevini. Guc rakije i dva frtalja travničkog, u muku blagorodnom. Uz vjetrić što nam mije lica. Komšije, biće, nagrnule u čaršiju.

Živio Kraljičin dan! Ali samo u mom vrtu! Uz šljívu i mezu iz rodnoga kraja.

Još kasnije, kad je pao mrak, uzimamo bocu vina, čaše i penjemo se na brežuljak iznad kuće. Najviša tačka u okolini, cijelih osamdeset metara. U pola jedanaest počinje veliki vatromet na obalama Rajne, nešto što zaista vrijedi vidjeti.

Kad smo došli do vrha, obilježenog, nećete vjerovati, – betonskim spomenikom (samo što još nisu nacionalnu zastavu pobili, k’o na vrhu Kilimandžara, bogtemazo!), tamo se već bijaše okupila masa svijeta. Sve tiho, nekako svečano, kao na procesiji. Na nebu, zvijezde k’o oskoruše, a pod našim nogama – čaršija u punom sjaju.

Sjetim se, tada, Čaršije. One na jugu. One, Baš. Svih onih večeri kad sam je satima znao ćutke umivati pogledom s velikog platoa ispred zgrade stare željezničke stanice na Bistriku, u kojoj sam, osamdesetih, kao student, stanovao

U to nešto puče. Poče vatromet.

A meni se boje u očima najednom razliše, kao u kakvom pijanom kaleidoskopu.

(Iz knjige “Iz Zemlje Lala i Kanala”)

Pobratimu, za B. G.

Prispavalo mu se već nakon dvadesetak minuta. Pola četiri. Žena i djeca uvijek govore da ne moraju tako rano kretati, jer će ih u Njemačkoj svakako čekati kolone i zastoji. Džaba. Tvrdoglav, želio je da što prije dobar dio te velike zemlje prođe. Ako ne baš do zore, onda barem do podneva. A u krevet nikad nije išao prije ponoći. Mogao je on leći i ranije, ali kakva korist, kad neće san na oči?

I evo ga sad, za volanom. Zijeva k’o riba! Zaboli ga vilica, a još ni do Frankfurta! Kroz Njemačku im starom Jettom, bez previše gužvi i radova na putu, treba osam sati vožnje. Pa onda tri i po, četiri kroz Austriju. Pa sat i po, dva kroz Sloveniju. (Tamo su, srećom, lani završili zadnju dionicu autoputa, pa više ne mora kroz sva ona seoca ka granici s Hrvatskom.)

Predzadnja dionica, preko Zagreba do Gradiške, trebala bi, po logici stvari, biti najlakša. Široko i ravno k’o tepsija. Ali nije. Tada su vozači već jako umorni, a žele da se što prije dočepaju domova. Tada se najlakše griješi, a to su skupe greške. Srećom, Borjan je toga bio svjestan, pa je na tom dijelu vozio opreznije. Čim bi ušli u Hrvatsku, svrnuo bi do prve pumpe, naručio kolu i dupli espresso, i protegao noge. Ovdje bar znaju šta je espresso!

Pustio bi muziku, da ga razbudi, ali neće da budi djecu. A žena, tu, kraj njega… Šuti k’o riba. Kunja.

Nego, brine ga to dolje, u Banja Luci. Čini mu se da, otkad su prodali stan u Zenici i preselili u grad na Vrbasu, majci nikad nije bilo lošije. Nekako je još i išlo dok je stari bio živ. Iako se nisu baš najbolje slagali, tek kad je stari umro vidjela je koliko je, zapravo, ovisna o njemu. Izgubila volju i apetit, najveći dio dana provodeći u krevetu. Opet je počela sve da zaboravlja. Kad bi je vikendom nazvao – uvijek nedjeljom, oko deset ujutro – sve češće bi prvo upitala: “Jesi li to ti, sine Milane?” Naježio bi se. “Ne majko, Borjan je. Zovem iz Holandije. Znaš valjda da Milana više nema? Borjan, mama.”

Plašio se da opet skroz ne izgubi kontakt sa realnošću. Donedavno ga je tješila pomisao da nije baš cijeli dan sama u kući. Još prošlog septembra, prije povratka u Holandiju, preko prijatelja je iznajmio pouzdanu ženu da je svaki dan obiđe. Popriča s njom, malo počisti kuću, skuha joj supicu ili kakvo jednostavno jelo, ako vidi da se starici ne ustaje iz kreveta. Nije bila jeftina – i on se ovdje bori, ustaje u cik zore i odlazi na bauštel – ali morao je. Ako neće on, ko će? Samo od penzije stara možda ne bi baš gladovala, ali bi za sve drugo ostajala kratka.

To ga je činilo mirnim, sve dok preko jednog prijatelja nije saznao da je rodica sa stanom u Varešu toj ženi dala otkaz! Rekla joj da ne treba više dolazit’, da će ona pazit’ na “baku”. I uvalila tu, u potleušicu s tri sobe, kuhunjicom i kupatilom, sina. Vječitog studenta. Da je, kao, on pazi. Dok i ona, za par mjeseci, ne dođe. “Jer je stanje u Varešu neizdrživo”. A dotle će, kao da joj je ćaćevina, onu preostalu slobodnu sobu nekome iznajmiti. “Da baki bude finansijski malo komotnije”, rekla mu je, kad ju je nazvao. Zamalo je razbio slušalicu!

Dobro ju je poznavao, tu rodicu. Sve najbolje zna, ne zatvara usta, a zasukati rukave – ni slučajno. Za dvije godine otkako je stara sama nije joj dvaput otvorila vrata. Sahranila muža, spanđala se s nekim propalitetom, domalo i to raskinula, pa se sad, kao, posvetila sinu. A mali isti ona. Slabo uči, a puca na visoko. Zna sve o autima, skupoj odjeći i ajfonima, sanja o velikim parama, a ni da mrdne. I sad se fino uvalio kod tetke, na koštu i spavanje!

To ima samo kod nas, mislio je, čvrsto stežući volan i zureći u isprekidanu bijelu traku na sredini autoputa. Kratkovid, naprezao oči, vožnja po mraku mu nije bila najmiliji hobi. Smetali mu farovi iz suprotnog pravca.

Ipak je tiho uključio radio. Najradije bi potražio nešto da ga protrese, ali nema veze. Frankfurer Buchmesse već je iza leđa.

Dok je brat još bio živ, majka se potpuno i, činilo se, definitivno izgubila u nekom njenom duhovnom metežu. Do tada smjerna, tiha domaćica, sasvim podređena mužu, počela se naglo mijenjati. Vikati na čovjeka, odbijati njegove naredbe, zanemarivati kućne poslove… Kuhala bi samo kad joj se ćefne i, što nikad nije, svađala se sa svijetom. Jednom skoro potukla s kasirkom u samoposluzi, kad ju je ova upozorila da “ne premeće robu i ruši stvari sa polica.”

Samo prema Milanu je ostala ista. U razgovoru s njim svega bi se najednom prisjetila. Borjan je čak ponekad sumnjao da tu nisu skroz čista posla.

Stari je isprva pokušavao da je dozove pameti. Prijetio, galamio, molio i kumio, ali ništa. Jednom je pošao da joj opali šamar, ali se stara vješto sagela, udarila ga glavom u trbuh, i pobjegla na ulicu. Ovaj je, jedva hvatajući zrak, istrčao za njom, a onda stao kao ukopan: šta će ljudi misliti?

Od tada je više nije ni pipnuo. Pustio je da stvari idu svojim tokom.

Pamet joj se vratila nekoliko mjeseci nakon Milanove smrti. Kao da je izašla iz duboke jame, opet tiha i mirna. I sve je opet znala. Ljubazno smješkala komšijama. Smjesta bi prepoznavala njegov glas. Ljeti mazila unučice. Uzela metlu i kuhaču i vratila se kućnim poslovima. Samo je prema mužu ostala nepametna. Nije ga, doduše, više psovala i galamila, ali mu se obraćala samo kad je morala. I preselila se u drugi krevet. Zauvijek.

***

Put je prošao fino, osim što su im između Linza i Graza od vrućine popucala unutrašnja vlakna na prednjoj lijevoj gumi, pa se auto počelo tresti i ritati kao pobješnjelo june. Pošto je jetta bila natovarena do čoka – ko će sad to sve vaditi i istovarati?! – pozvali su pomoć na putu. Specijalna dizalica, i stvar riješena za tili čas.

Čak ih ovoga puta, na njihovoj granici, nisu gnjavili ni Slovenci. Doduše, čim vidi naše ime, graničar ni dobar dan, ni doviđenja, ali su mogli odmah da nastave put. Dozlogrdilo i njemu, valjda, na ovolikoj žèzi.

***

Hvata se mračak kad ulaze u Republiku Srpsku. Visoka trava, pusta polja i pašnjaci, krnjaci razorenih kuća. Table sa nazivima mjesta dopola išarane sprejevima. Na ulazu u veći grad, upozorenje na asvaltu: ШКОЛА. Samo to. Kako da strani turisti, pomisli, znaju da je tu, blizu, škola? dumao je, osjećajući se sve više kao stranac.

***

Pred kućicom muk. Nigdje nikoga. Jedva je utjerao auto na uski prolaz između šiblja. Sve zaraslo i ižđikalo. Još prije nekoliko godina je navaljivao na oca da sve raskrče i urede parkiralište, ali ovaj je to, bog te pita zbog čega, uporno odbijao. A od njegove smrti Borjan naprosto nije imao vremena da to sam odradi. U onih nekoliko sedmica odmora bili su uvijek razapeti između Vareša i Banjaluke, između njegove majke i ženinih roditelja,. Ponekad bi krišom odahnuo kad bi sjeli u auto da se vrate kući, na sjever.

Izlazeći iz auta, zape za korijen. Krvavo opsova, umoran k’o pas, željan rakije, meze i, post festum, gemišta.

“Mora da nije čula auto,” reče ženi i djeci, koji su ga zbunjeno čekali kod vrata. Baka bi obično izgegala da ih dočeka.

Pozvonio je. Pokucao. Ništa. Oprezno pritisnu kvaku i vrata se uz škripu otvoriše. Mrak. Gvirnu u prvu sobu. Nikog. Navučene zavjese, miris jeftinog parfema. Neraspremljen krevet, na stolici gomila odjeće s crvenim grudnjakom na vrhu.

U drugoj sobi rodičin sin sjedi na krevetu, puši i sluša muziku. Slušalice na ušima. Kad ga je ugledao, ustade, i mlako se rukova s njim.

“Gdje mi je mati,” upita Borjan.

“Eno je u njenoj sobi. Drijema.” I opet sjede na krevet, kao da se svaki dan viđaju.

Borjan izađe i krenu ka spavaćoj sobi. Oprezno odškrinu, pa onda širom raskrili vrata. Majka mirno spava, s rukama prekrštenim na grudima.

A znala je da dolazimo.

Stoji tako, zakovan, na njenom dovratku.

Polako se okrenu, i pođe ka izlazu. U prolazu, vidje kako mladić zamišljeno gleda kroz prozor. Zasvrbi ga dlan. Da mu opali šamarčinu, i mršne ga napolje? Ali se suzdrža. Ništa ovo više nije njegovo.

Valja im, u ovo doba, tražiti prenoćište.

Goran Sarić, “Isus na dovratku”, priče, Buybook, Sarajevo, 2021.

Teksta na koricama:

Narod van svoje domovine, udaljen od zemlje ili kraja odakle potiče, izbjeglice, ekonomski i politički migranti, ljudi na radu u inostranstvu, oni koji samo “pokupe prnje” i krenu u iseljeništvo – zemljaci su u “Balkanu na kvadrat”, kako glasi naslov jedne od priča u Sarićevoj zbirci Isus na dovratku. Taj “čudni narod” koji se milom ili silom odrekao “zemlje u kojoj se rodio”, a tamo, “u pretrpanom velegradu, niko ga ne prihvata” – plašljiv ko zec, šuti ko riba, mekan ko duša, ljubomoran ko ćuko, radi ko doksa,ruku ko lopate, zdrav ko drijen,ljut ko puška – nastanjuje Sarićeve priče o izmještenima.

A kako Goran Sarić tačno primjećuje, “iako milioni žitelja (porijeklom) iz bivše Jugoslavije žive rasuti svuda po svijetu – od Južnog do Sjevernog pola, od krajnjeg zapada do idem dito istoka (…) literatura na temu izbjeglica i izbjeglištva na našem jeziku još uvijek je relativno oskudna”. Ova knjiga Sarićev je “skromni prilog povećanju te hrpice”.

Buybook Shop

Isus na dovratku

Pobratimu

Prispavalo mu se već nakon dvadesetak minuta. Pola četiri. Žena i djeca uvijek govore da ne moraju tako rano kretati, jer će ih u Njemačkoj svakako čekati kolone i zastoji. Džaba. Tvrdoglav, želio je da što prije dobar dio te velike zemlje prođe. Ako ne baš do zore, onda barem do podneva. A u krevet nikad nije išao prije ponoći. Mogao je on leći i ranije, ali kakva korist, kad neće san na oči?

I evo ga sad, za volanom. Zijeva k’o riba! Zaboli ga vilica, a još ni do Frankfurta! Kroz Njemačku im starom Jettom, bez previše gužvi i radova na putu, treba osam sati vožnje. Pa onda tri i po, četiri kroz Austriju. Pa sat i po, dva kroz Sloveniju. (Tamo su, srećom, lani završili zadnju dionicu autoputa, pa više ne mora kroz sva ona seoca ka granici s Hrvatskom.)

Predzadnja dionica, preko Zagreba do Gradiške, trebala bi, po logici stvari, biti najlakša. Široko i ravno k’o tepsija. Ali nije. Tada su vozači već jako umorni, a žele da se što prije dočepaju domova. Tada se najlakše griješi, a to su skupe greške. Srećom, Borjan je toga bio svjestan, pa je na tom dijelu vozio opreznije. Čim bi ušli u Hrvatsku, svrnuo bi do prve pumpe, naručio kolu i dupli espresso, i protegao noge. Ovdje bar znaju šta je espresso!

Pustio bi muziku, da ga razbudi, ali neće da budi djecu. A žena, tu, kraj njega… Šuti k’o riba. Kunja.

Nego, brine ga to dolje, u Banja Luci. Čini mu se da, otkad su prodali stan u Zenici i preselili u grad na Vrbasu, majci nikad nije bilo lošije. Nekako je još i išlo dok je stari bio živ. Iako se nisu baš najbolje slagali, tek kad je stari umro vidjela je koliko je, zapravo, ovisna o njemu. Izgubila volju i apetit, najveći dio dana provodeći u krevetu. Opet je počela sve da zaboravlja. Kad bi je vikendom nazvao – uvijek nedjeljom, oko deset ujutro – sve češće bi prvo upitala: “Jesi li to ti, sine Milane?” Naježio bi se. “Ne majko, Borjan je. Zovem iz Holandije. Znaš valjda da Milana više nema? Borjan, mama.”

Plašio se da opet skroz ne izgubi kontakt sa realnošću. Donedavno ga je tješila pomisao da nije baš cijeli dan sama u kući. Još prošlog septembra, prije povratka u Holandiju, preko prijatelja je iznajmio pouzdanu ženu da je svaki dan obiđe. Popriča s njom, malo počisti kuću, skuha joj supicu ili kakvo jednostavno jelo, ako vidi da se starici ne ustaje iz kreveta. Nije bila jeftina – i on se ovdje bori, ustaje u cik zore i odlazi na bauštel – ali morao je. Ako neće on, ko će? Samo od penzije stara možda ne bi baš gladovala, ali bi za sve drugo ostajala kratka.

To ga je činilo mirnim, sve dok preko jednog prijatelja nije saznao da je rodica sa stanom u Varešu toj ženi dala otkaz! Rekla joj da ne treba više dolazit’, da će ona pazit’ na “baku”. I uvalila tu, u potleušicu s tri sobe, kuhunjicom i kupatilom, sina. Vječitog studenta. Da je, kao, on pazi. Dok i ona, za par mjeseci, ne dođe. “Jer je stanje u Varešu neizdrživo”. A dotle će, kao da joj je ćaćevina, onu preostalu slobodnu sobu nekome iznajmiti. “Da baki bude finansijski malo komotnije”, rekla mu je, kad ju je nazvao. Zamalo je razbio slušalicu!

Dobro ju je poznavao, tu rodicu. Sve najbolje zna, ne zatvara usta, a zasukati rukave – ni slučajno. Za dvije godine otkako je stara sama nije joj dvaput otvorila vrata. Sahranila muža, spanđala se s nekim propalitetom, domalo i to raskinula, pa se sad, kao, posvetila sinu. A mali isti ona. Slabo uči, a puca na visoko. Zna sve o autima, skupoj odjeći i ajfonima, sanja o velikim parama, a ni da mrdne. I sad se fino uvalio kod tetke, na koštu i spavanje!

To ima samo kod nas, mislio je, čvrsto stežući volan i zureći u isprekidanu bijelu traku na sredini autoputa. Kratkovid, naprezao oči, vožnja po mraku mu nije bila najmiliji hobi. Smetali mu farovi iz suprotnog pravca.

Ipak je tiho uključio radio. Najradije bi potražio nešto da ga protrese, ali nema veze. Frankfurer Buchmesse već je iza leđa.

Dok je brat još bio živ, majka se potpuno i, činilo se, definitivno izgubila u nekom njenom duhovnom metežu. Do tada smjerna, tiha domaćica, sasvim podređena mužu, počela se naglo mijenjati. Vikati na čovjeka, odbijati njegove naredbe, zanemarivati kućne poslove… Kuhala bi samo kad joj se ćefne i, što nikad nije, svađala se sa svijetom. Jednom skoro potukla s kasirkom u samoposluzi, kad ju je ova upozorila da “ne premeće robu i ruši stvari sa polica.”

Samo prema Milanu je ostala ista. U razgovoru s njim svega bi se najednom prisjetila. Borjan je čak ponekad sumnjao da tu nisu skroz čista posla.

Stari je isprva pokušavao da je dozove pameti. Prijetio, galamio, molio i kumio, ali ništa. Jednom je pošao da joj opali šamar, ali se stara vješto sagela, udarila ga glavom u trbuh, i pobjegla na ulicu. Ovaj je, jedva hvatajući zrak, istrčao za njom, a onda stao kao ukopan: šta će ljudi misliti?

Od tada je više nije ni pipnuo. Pustio je da stvari idu svojim tokom.

Pamet joj se vratila nekoliko mjeseci nakon Milanove smrti. Kao da je izašla iz duboke jame, opet tiha i mirna. I sve je opet znala. Ljubazno smješkala komšijama. Smjesta bi prepoznavala njegov glas. Ljeti mazila unučice. Uzela metlu i kuhaču i vratila se kućnim poslovima. Samo je prema mužu ostala nepametna. Nije ga, doduše, više psovala i galamila, ali mu se obraćala samo kad je morala. I preselila se u drugi krevet. Zauvijek.

***

Put je prošao fino, osim što su im između Linza i Graza od vrućine popucala unutrašnja vlakna na prednjoj lijevoj gumi, pa se auto počelo tresti i ritati kao pobješnjelo june. Pošto je jetta bila natovarena do čoka – ko će sad to sve vaditi i istovarati?! – pozvali su pomoć na putu. Specijalna dizalica, i stvar riješena za tili čas.

Čak ih ovoga puta, na njihovoj granici, nisu gnjavili ni Slovenci. Doduše, čim vidi naše ime, graničar ni dobar dan, ni doviđenja, ali su mogli odmah da nastave put. Dozlogrdilo i njemu, valjda, na ovolikoj žèzi.

***

Hvata se mračak kad ulaze u Republiku Srpsku. Visoka trava, pusta polja i pašnjaci, krnjaci razorenih kuća. Table sa nazivima mjesta dopola išarane sprejevima. Na ulazu u veći grad, upozorenje na asvaltu: ШКОЛА. Samo to. Kako da strani turisti, pomisli, znaju da je tu, blizu, škola? dumao je, osjećajući se sve više kao stranac.

***

Pred kućicom muk. Nigdje nikoga. Jedva je utjerao auto na uski prolaz između šiblja. Sve zaraslo i ižđikalo. Još prije nekoliko godina je navaljivao na oca da sve raskrče i urede parkiralište, ali ovaj je to, bog te pita zbog čega, uporno odbijao. A od njegove smrti Borjan naprosto nije imao vremena da to sam odradi. U onih nekoliko sedmica odmora bili su uvijek razapeti između Vareša i Banjaluke, između njegove majke i ženinih roditelja,. Ponekad bi krišom odahnuo kad bi sjeli u auto da se vrate kući, na sjever.

Izlazeći iz auta, zape za korijen. Krvavo opsova, umoran k’o pas, željan rakije, meze i, post festum, gemišta.

“Mora da nije čula auto,” reče ženi i djeci, koji su ga zbunjeno čekali kod vrata. Baka bi obično izgegala da ih dočeka.

Pozvonio je. Pokucao. Ništa. Oprezno pritisnu kvaku i vrata se uz škripu otvoriše. Mrak. Gvirnu u prvu sobu. Nikog. Navučene zavjese, miris jeftinog parfema. Neraspremljen krevet, na stolici gomila odjeće s crvenim grudnjakom na vrhu.

U drugoj sobi rodičin sin sjedi na krevetu, puši i sluša muziku. Slušalice na ušima. Kad ga je ugledao, ustade, i mlako se rukova s njim.

“Gdje mi je mati,” upita Borjan.

“Eno je u njenoj sobi. Drijema.” I opet sjede na krevet, kao da se svaki dan viđaju.

Borjan izađe i krenu ka spavaćoj sobi. Oprezno odškrinu, pa onda širom raskrili vrata. Majka mirno spava, s rukama prekrštenim na grudima.

A znala je da dolazimo.

Stoji tako, zakovan, na njenom dovratku.

Polako se okrenu, i pođe ka izlazu. U prolazu, vidje kako mladić zamišljeno gleda kroz prozor. Zasvrbi ga dlan. Da mu opali šamarčinu, i mršne ga napolje? Ali se suzdrža. Ništa ovo više nije njegovo.

Valja im, u ovo doba, tražiti prenoćište.

Ovog ljeta ostajemo u Holandiji. Nisu isključeni kratki izleti u Belgiju, Njemačku ili Francusku, ali baza nam ostaje u Zemlji Lala i Kanala. Usprkos svim mjerama zaštite od COVID-a 19 i savjetima epidemiologa – ali i “stručnjaka” poput slovenačkog zeta Trumpa i “čeličnog” Bolsonara – korona još uvijek stanuje ovdje. Trenutno je čak aktivnija u mom zavičaju, pa bi svako zalijetanje ka sarajevskom aerodromu, zbog mog krhkog zdravlja, bilo veoma rizično. Samo ti dođi, ostalo ćemo mi obaviti, kao da u zboru unjkaju glasići podrijetlom iz utrobe kineskog šišmiša.

Ali ja, poslušan pacijent, znam  koga mi je slušati. Veži konji gdje ti hećim kaže. A ona dvojica prešednika s udaljenih krajeva američkog kontinenta nek’ i dalje konzumiraju sredstva za dezinfekciju u nadi da će tako upokojiti šišmiša.

Neće li im bogdo naškoditi…

 A i ne žalim se. Usprkos poslovično nestabilnom vremenu, ljeto u Holandiji zna biti jako interesantno. Priroda – pa čak i more! – je, doduše, skroz drugačija od naše na Balkanu, ali je i ona lijepa. Samo na svoj način. Drugačija.

 Prvi od naših malih izleta čini trodnevna posjeta Delftu, relativno malom gradu na nekih sto i pedesetak kilometara od Arnhema. Tamo sam jednom već bio s kolegama sa posla. No, tada je cijeli dan pljuštala kiša, pa smo stalno bježali u “zavjetrinu” kafića i restorana. Što u gradu koji je nekad, u zlatna vremena, imao preko 200 (dvije stotine!) pivovara i nije loša opcija. No, biće da mi je i zbog njega Delft tada nekako ostao u maliganskoj izmaglici…

 Ovog puta je, srećom, drugačije. Kraj jula, sunčano i toplo, ali ne i prevruće. Hotel De Koophandel, mal i čist, pitoreskan, s prostranim sobama. Na zidovima vise reprodukcije čuvenih slikara. Iznad našeg kreveta je jedan zvjezdani Van Gogh. Kao da sniješ pod otvorenim nebom!

  Smješten je u srcu starog dijela grada i okružen kafićima i restorančićima u hladu gustih krošnji. Pješačka zona, bez zujanja i smrada dosadnih četverotočkaša. Ne može bolje.

Čim smo se “rastovarili” i na recepciji raspitali gdje docnije možemo dobro klopati, izletimo vani i, gladni i žedni, zauzemo “busiju” na terasi kafića/restorana Moeke, što na dijalektu znači Debeljuca. Sudeći po nazivu, tu bi se moglo nešto fino pregristi?! I doista, naskoro se predamnom, uz colu i espresso, stvori tanjir pun frita i frikandela, tipično holandskih kobasica od raznih vrsta mesa koje moja žena smatra smećem, a ja ih tamanim na kile!

Tako, sve lupkajući se po trbuhu, sad mogu krenuti u osvajanje Grada.

 A da se ovdje itekako ima šta osvojiti, govori činjenica da je ovaj grad u Zlatnom vijeku (17. stoljeće) bio važna trgovačka luka i  sjedište Willema van Oranje, Oca Domovine. Tu su se u to doba slijevali ogromno bogatstvo iz holandskih kolonija. To presipanje ćupova s dukatima se ovdje vidi na svakom koraku: po monumentalnim crkvama, prelijepim vilama, gospodskim kućama s raskošnim fasadama, pitoresknim mostićima i kanalićima… Osim toga, Delft je grad zanatlija koji prave nadaleko čuvene predmeta od pečene gline, De Delfts Blauw, pa slikara Johannesa Vermeera i, rekosmo, piva. Ali, o svemu tome nešto kasnije.

 Pošto ostajemo svega tri dana, moramo napraviti strogu selekciju onoga što ćemo ovdje pokušati vidjeti a da ne zujimo naokolo kao muhe bez glave. Nakon dosta vijećanja, križanja i dodavanja, na “meniju” je ostalo 4-5 neizostavnih stvari: vožnja gradskim kanalima uz upoznavanje s istorijom Grada, muzeji Prinsenhof i Vermeer, stara fabrika/muzej Delfts Blauw (malo izvan grada), te čuvena De Nieuwe kerk, Nova crkva, čija je prva, drvena verzija, sagrađena čitavih osam godina prije Bitke na Kosovu, dakle 1381. godine. Kako li je samo svo ovo vrijeme ostala Nova?!

Za nju legenda veli da je nastala kad je, u davna vremena, na gradskom trgu prosjaku Symonu izvjesni dobri čovjek imenom Jan Col dao da nešto prezalogaji, a ovome se na to otvori nebo i ukaže prelijepa crkva optočena zlatom, sve sa likom Djevice Marije u visinama.

Siroti Symon je naskoro umro, ali dobrom Janu se trideset godina vraćala ta vizija, te je on svo to vrijeme dosađivao gradskim ocima da na mjestu ukazanja naprave sličnu crkvu.

I evo je sad, i danas, na blagome suncu kasnoga srpnja, nasred delftskog trga. Šiljkom tornja škaklji trbuh neba.  Virka li nas to, ozgo, radoznala djeva Marija, sveudilj tražeći Jana i Symona?

Svakih petnaestak minuta diskretno zvone njena zvona, a na ulazu se, usprkos coroni, natiskalo dosta svijeta.

 E ‘vala neću, pa da je najljepša na svijetu, gunđam sebi u bradu, pravdajući se strahom od virusa i umorom od puta, pa stropoštam na prvu slobodni stolicu. Po rubovima golemog trga sve sami dućani: I love Holland, Heinen Delfts Blauw, Bakkerij (pekara), kaas (sir) od osamsto i neke, i onaj iz 1972. Sve otvoreno, uprkos pandemiji. Vlada je ovdje dala ogromno brdo para malim i velikim poduzetnicima da prebrode krizu. Da ne bude masovnih otkaza. Samo da, nakon katastrofalne 2008-e, ne nastupi nova velika recesija. I to ima efekta. Mali primjer: do ovog trga došli prečicom, kroz mali sokak popločan pozlaćenim keramičkim kockama s imenima stotina nepoznatih ljudi!  

No, varate se ako mislite da su te kocke porijeklom iz Zlatnoga vijeka. One su tu postavljene tek lani, 2019. godine. Tada je, naime, u sklopu neke “okrugle” godišnjice, opština pokrenula akciju “pozlaćivanja” Jozefstraat, Jozefove ulice u neposrednoj blizini Maria van Jessekerk. U njoj su mogli učestvovati svi: odabereš nekog koga posebno voliš i cijeniš, naručiš ciglu s pozlaćenim gornjim slojem keramike i ugraviranim imenom drage osobe i kad se nakupi dovoljan broj narudžbi – hopa! cijela ulica dobije zlatni sjaj! A tvoj daroprimac za vijeke vjekova ime i prezime na pločniku lijepoga Delfta.

Ima i jedna Mara, časna riječ!

 ***

 Poslije doručka krećemo na rondvaart, obilazak grada vodom, to jest kanalima. Oni su u stara vremena, služili kao posljednja prepreka pred najezdom neprijatelja. Drzneš li dalje?… čućeš topove, kako tišinu zemlje slobodne, s grmljavinom strašnom kidaju… kao da, umjesto blagog vjetra u holandskoj ravnici, čujem tihi, odlučan glas pjesnika i slikara Đure Jakšića. Otadžbina, njegova možda i najpoznatija pjesma. Nastala, bezbeli u kafanskom cajtnotu. Otadžbina. Koliko god opsjena, u srcima mnogih nema cijene.

Ili moraš biti ters i gunđalo, nakrivo nasađeni račundžija kao ja. Pa da se uvijek pitaš: šta ona, ta, bezbroj se puta pokazalo, mnogo češće maćeha no majka, tebi daje a da bi se morao klanjati pred njom? Ili samo traži moje žrtve? Ako je tako, kidam nalijevo. Širok je dunjaluk, Valjda ima neka država koja nije tek  skup interesa nekorisnih ljudi?

 Evo, recimo, ovaj gradić, nekad moćna država u državi, svojim žiteljima je, sudeći po svemu, češće bio dobar nego loš. U njemu si, u dobra doba, teško mogao ostati gladan. Osim ako si bio neshvaćeni umjetnik – pače, slikar! – ili utajivač poreza. A takvih je uvijek bilo, pogotovo među bogatunima.

Ee, tu ovdje nastupa država. Tako je, recimo, poreska uprava Delfta u vrijeme najvećeg prosperiteta smislila originalno rješenje da osramoti i ponizi aljkave platiše. Porez u najbogatijem dijelu Grada – onome sa kanalima i mostovima, “rezala” je na osnovu broja prozora koji gledaju na ulicu! Pa ako imate samo jedan pendžer, vi platite neku siću. Dva malo više, tri još više, a puno prozora je značilo da morate duboko zagrabiti u buđelar.

A ako to ne uradite? Dođu opštinski radnici i zazidaju vam prozor. Jedan, dva, tri… Časna riječ! Što veća utaja, više slijepih prozora u gospodskoj kući. Sve dok vam se ova ne pretvori u mračni podrum, pa vam zalud sav njen raskoš i sjaj.

Dok lagano klizimo kafenastom vodom, vodič nam rukom pokazuje poortjes, neku vrsta vratašaca ugrađenih između dugog niza spojenih kuća kraj vode. To je urađeno nakon velikog požara 1654. godine kad je ekspodirala barutana i uništila oko 80% kuća svih u gradu! Nakon toga se neko dosjetio da bi ta vratašca mogla, ako ne baš preduprijediti, onda barem usporiti vatrenu stihiju.

Prolazimo tako i ispod ljupkog željeznog mosta, jedinog takvog u cijelome Delftu. Ovdje je dopremljen drito iz Venecije, u zamjenu za tajni recept ovdašnjih čuvenih pivara. Oni su ovdje spadali u najbogatiji sloj stanovništva pošto se, zbog slabog vodovoda i opasnosti od epidemija, vijekovima pilo blago pivo (2-3%) umjesto vode.

Raj na zemlji.

Mlađahni vodič, ujedno i krmar kome je ovo, veli, tek drugi radni dan – što se vidi i po tome što više plešemo nego klizimo uskim kanalićima, svako malo krmom kuckajući u njihove betonske rubove – u jednom trenutku pokazuje usku kuću u kojoj je sredinom 17. vijeka živio slikar Johannes Vermeer van Delft. Danas čuven u cijelome svijetu, za kratkog života se dosta napatio. Iako je živio u, u to doba, jednom od najbogatijih gradova Evrope i svijeta, on se od tog bogatstva nije okoristio. Naprotiv. Bio je siromašan k’o crkveni miš. Evo ova njegova uska kuća, stisnuta između dvije prozoruše, ima tek 30 kvadrata.  njoj je slikar – protivno svim zakonima fizike i mehanike – živio sa ženom, tri psa i jedanaestoro (11!) djece! Plus štafelaj i kompetan slikarski pribor. Kako? Snaga ljudskog genija…

Kad je Vermeer umro, iza njega su ostali golemi dugovi i relativno mali broj slika. Do danas ih je sačuvano tek trideset i sedam. Nešto malo originala se nalazi ovdje, u njegovom zavičajnom muzeju, ostalo su najboljom digitalnom tehnikom napravljene reprodukcije. Druge originale kao suho zlato čuvaju u najbogatijim muzejima svijeta.

Razmišljam o tom čovjeku i kasnije, dok sjedimo u restoranu De Waag (Vaga) iza Stare crkve. Tako težak i nesretan život, a danas svjetska slava. Navlas kao Van Gogh, koji je za života, koliko znam, prodao samo jednu sliku. Da onome nije bilo brata Thea, snalažljivog trgovca, umro bi od gladi i prije no što si je, u nastupu ludila, sâm sebi odsjekao uho!

Sudbina se igras nama kao sa ping-pong lopticama.

Ober donosi torte i kafe. Mada znam da je tu negdje, u blizini, pitam ga za Vermeerov muzej. “Šta”, iznenađeno će mladac.

“Nije šta, nego ko,” odgovaram, već malo iziritiran. “Slikar. Johannes. Vermeer. Van Delft,” slovkam mu k’o osnovnoškolcu. “Njegov bi muzej trebao biti tu negdje, u blizini.”

Momak s kilom gela u kosi me čudno pogleda, spusti naručeno na sto, pa slegne ramenima i tiho se udalji.

Poslije to isto pitam djevojku koja dolazi da naplati. “Nemam pojma”, veli mlada dama, nemajući pojma da možda i kintu koju zarađuje ima zahvaliti buljucima turista koji upravo zbog Vermeera iz cijelog svijeta dolaze u ovaj grad.

Ah, čari twitera i fejsa… Juče sam negdje pročitao: “U svijetu gdje je Ana Karenjina teniserka, a Njegoš učesnik u reality-ju, sve je moguće.”

Znanje je suho zlato.

Kao od šale pronalazimo Vermeerov muzej. Evo ga odmah tu iza ugla, par stotina metara od Vage.

I dok bazam njegovim salama i divim se slikama od kojih neke pamtim još iz udžbenika za osnovnu školu – Djevojka s bisernom naušnicom, Mljekarica – dok razgledam vjernu repliku slikarevog stana/ateljea i čitam kompletnu storiju njegova života, ipak me puni čudan optimizam. Evo ovo njegovo dinamično svjetlo, koje i sad titra na licima njegovih modela – nije li ono dokaz Vermeerove besmrtnosti? Njegov rad je zorno prikazan u pet međusobno povezanih prostorijica, u kojima svjetlosne trake svaki put dolaze iz drugih uglova i na različite načine padaju na njegove slike. Tako ga je i on, kanda – svaki put drugačije – probao “uhvatiti” na vrh četkice kista. To se svjetlo veoma razlikuje od, recimo, kompleksnog i suptilnog, ali uglavnom statičnog Rembrantovog svjetla. Pa i da je “samo” to od Vermeera ostalo za nauk i divljlazimo izenje odabranima – kud ćeš veće “utjehe”!

Moram priznati da mi se, uz dva spomenuta, čuvena platna, najviše dopalo nekoliko Vermeerovih portreta nelijepih, nimalo čednih djevojaka koje sve imaju čudan, živ izraz lica i oči iz kojih izbija vatra. Gledaju te nekako iskosa i kao da pitaju: “Šta čekaš?!” Neke puštaju da ih diraju muške ruke, neke, s nosom duboko u čaši, kušaju vino, a neke sjede pred špiglom i dozivaju te pogledom.

Uz njih moram ovdje još pomenuti jedan neobičan omaž Vermeeru, fenomenalnu fotografiju Holanđanke Jenny Boot (1969): Black girl with pearl. To je jedna od najljepših oda umjetniku koje sam ikada vidio! 

A da i mi dostojan omaž za Vermeera imamo, pokazao je moj vrli drug Mišo Petrović, sologitarista Mostar Sevdah Reuniona, koji je s kćerkom Lunom za “domaću zadaću” napravio ovo sjajno podsjećanje na velikog holandskog slikara.

Izlazimo iz muzeja. Dugo bez riječi bazamo ulicama kraj kanala. Moram dobro paziti na svaki korak. Sve su ove ulice nekako čudno, veoma strmo nagnute ka unutra, prema kućama, pa mi to otežava vladanje protezom.

U lancu dućana sa svakojakim mamiparama, natrapamo na dvije velike prodavaonice hi-fi uređaja, cd’a i longplejki. Što oko s vana vidi: sve, baš sve, od Demisa Roussosa i Nane Mouskouri, do Armina van Buurena i Lange Fransa! A tek uređaji: od starih, ali izvrsnih gramofona tehnics i marantz, do dual-ovih pojačala “lampaša”, teških – znam iz iskustva – po desetak, dvanaest kila! A ni cijene nisu baš rerto: i do hiljadu eura. Nek’ se zna šta je kvalitet!

Sreća što je zatvoreno. Jer, kad bih ušao, sigurno se ne bih vratio praznih ruku. Vrijeme je već da obrišem prašinu, i podignem poklopac s mog starog gramofona…

***

Zadnjeg delftskog jutra odlazimo u muzej Prinsenhof. Posebnost tog muzeja, nekadašnjeg Manastira Svete Agate a kasnije sjedišta Willema van Oranje (1533-1584) je što se u njemu nalaze stepenice na kojima je ubijen “Otac Domovine”. Njega je 10. jula 1584. s nekoliko hitaca iz samokresa ustrelio izvjesni Balthasar Gerards, gorljivi katolik i mrzitelj protestanata. (Willem je u to doba vodio politiku u pravcu zbližavanja ove dvije vjerske struje).

I evo ih stvarno, još su tu, u zidu pored basamaka: rupe od metaka! Doduše, kažu da su sad mnogo veće i šire nego kad su nastale, ali je sigurno da potiču od  Gerardsovog pištolja. On je tog ljetnog dana ubio “Narandžastog” Willema i time pruzročio veliku krizu u docnijoj Zemlji Lala i Kanala.

 A od Willema, poznat još i po nadimku Zwijger (Šutljivi), je, zapravo, sve počelo. Kao jedini nasljednik ubijenog rođaka Rene van Chalona, grofa od Nassaua – da bi dobio to nasljedstvo tada 11-godišnji Willem mora s protestantske preći na katloičku vjeru – Willem postaje prestolonasljednik. Veliko bogatstvo uvećava ranim brakom (tek mu je 18 godina) s Annom van Buren, postavši punim imenom i svim titulama Willem prins van Oranje, graaf van Nassau, Katzenelnbogen, Vianden, Buren, Lingen en Leerdam, markies van Veere en Bergen op Zoom en baron van Breda, IJselstein, Diest en Cuyk.

Iako se ženio čak četiri puta, ne može se reći da bješe sretan sa ženama: dvije su mu umrle mlade, jedna ga varala, pila i na koncu ostavila, a zadnja “debelo” nadživjela.

Ali zato jeste na maču. Započeo na prvi pogled izgubljeni rat protiv, u 16. vijeku “debelo” premoćnih zavojevača Španaca, u početku puno gubio, da bi se stvari okrenule 1574, kada je potapanjem ravnice natjerao u bijeg Španjolce koji tek što nisu bili zauzeli strateški važan grad Leiden. Poslije toga je korak po korak stvarao sve veću teritoriju i, što je veoma važno, proglasio jednakopravnost  katolika i protestanata.

Vječna slava i štovanje. Plus tri metka u tijelo.

U Prinsenhofu se nalaze i portreti mnogih drugih kraljeva i kraljica holandske kraljevske kuće – od davnina pa sve do aktuelnog suverena Willema- Alexandera der Nederlanden, u mladosti nestašnog Princa Pive. Interesantno je da je kvalitet portreta dosta neujednačen. Dok je onaj “ratne” kraljice Wilhelmine izuzetno uspio – blago nasmješeno, ali odlučno lice žene koja zna šta hoće – lice bivše kraljice Beatrix više liči na karikaturu. Prosto da se upitaš kako li ga je “pustila u promet”?!

Pošto sam muzej, zbog prirode objekta u kome je smješten – bivši manastir – nije prilagođen manje validnima, pa moram dobro paziti na pragove i uske stepenice, iz njega izlazim zadovoljan, ali prilično smoren. Supruga gleda na sat.

“Rekli smo sinu da ćemo se kući vratiti ranije, da skupa odemo na ručak.  Imamo još malo vremena, za kafu kolač i kafu. Ili da ipak obiđemo Novu crkvu?” pita, a već zna odogovor.

“Znaš, ova crkva u Delftu će zauvijek ostati Nova, a čokoladna torta je dobra samo kad je svježa!”, izvalim, i blesavo se nasmijem, u nadi da će mi ova glupost upaliti.

I jeste, upalila je. Ali će mi se to u narednom putopisu duplo osvetiti.